Stigla je konačno 2020.godina. Nadamo se da će biti mnogo bolja od prethodne. Mogli bismo reći da je stara već za zaborav. Bosanci i Hercegovci neće je pamtiti po dobru, izuzev nekoliko pojedinačnih sportskih rezultata, prije svega bh. atletičara Amela Tuke kada smo se svi zajedno radovali.
Već početak godine obilježen je potragom za pomahnitalim ubicom Edinom Gačićem.
Krvava potjera koja je trajala skoro mjesec završila je njegovim ubistvom ali i leševima koje je ostavio iza sebe. Ubio je dvije osobe, među njima i pripadnika FUP-a Mahira Begića. Zavio je državu u crno, unio strah među građane, ukazao na probleme u sistemu.
No, godinu su obilježila i stravična ubistva žena. Za svega deset mjeseci lani, ubijeno je 12 žena. Brutalno. Mučki. Od Lane Bijedić do Sanele Trstene.
Istovremeno, dolaskom proljeća, eskalirala je migrantska kriza. Napunila migranski kamp Vučjak od Sarajeva napravila Pakistan, Alžir, Libiju... Slike iz Bihaća obišle su svijet.
U svijet su su otišle i slike iz Pazarića o vezanju i maltretiranju djece. Na političkom planu, čekalo se na formiranja vlasti na državom niovu sve do kraja godine. Nada koja se polagala u Vladu KS također je polako splasnula.
Osim slikanja na društvenim mrežama, enormnim trošenjem budžetskog novca, najavom kupovine helikoptera od 27,4 miliona KM, sve što ja Vlada uradila i objavila, bilo je čišćenje grada. Od 300 mjera ispunili su ih 14. I opet se slikali. I tako 12 mjeseci. Red slikanja, red plesanja.
Nova godina, nova nada i novo Vijeće ministara. Poslali smo i Program reformi u Brisel, istina prije toga posvađali poslanike u NSRS. Sijevale su šake. Mahalo se NATO zastavicama. Sada je vijeme je da svi krenemo naprijed. Zaboravimo na probleme i nađemo kompromise dok ne bude kasno.
Jer, mladi odlaze. Sve je više starih. Djeca se ne rađaju. Njemačka je postala san mnogih Bosanaca i Hercegovaca. Egzodus se mora zaustaviti.
