Akademik Dževad Jahić smatra da je negiranje genocida sintagma koja je apsurdna i sablasna, a jezički ilustrira da se radi o historiji i prostoru, nesretnom prostoru, koji  se nikada, barem savremenici to ne pamte, ne uspijeva 'popeti na zelenu granu'.

- Genocid je nešto što je strašno, nešto što ide protiv svakog čovjeka na svijetu. Otkud pojava negiranja genocida. Ona je na istom nivou kao i to otkuda ta nesretna pojava genocida - naglasio je.

Kao filolog kaže da jezik oslikava historiju, pamćenje i sjećanje.

- Mi filolozi zapinjemo uvijek za oznaku, a ne za označeno. Zanatski smo svjesni toga da je oznaka uvijek rezultat označenog i da postoji taj spoj koji mi nazivamo sistem spojenih posuda. I u narodu se kaže 'ako laže koza, ne laže rog'. U ovom slučaju rog je jezik. Jezik ne zna lagati. Jezik oslikava mišljenje, ali oslikava i pukotine u mišljenju i praznine u mišljenju, a greške u mišljenju i nas kače – kazao je. 

Osvrnuo se i na citat Međunarodnog suda pravde u Hagu 2007. godine u kojem se navodi da “Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici...počinjena sa posebnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva, te u skladu s tim zaključuje da su to djela genocida”.

- U ovom prijevodu sa engleskog jezika navedena je formulacija 'grupa muslimana (napisano malim slovom) Bosne i Hercegovine'. To znači da se sve naše nevolje, nerazumijevanja, negiranja činjenica, zaobilaženja istina oslikavaju na jezičkom planu. Zbog toga mi imamo danas svakodnevno ono što se formulira kao kultura sjećanja i kultura pamćenja - kazao je.

Kad bi se analizirale glagolske imenice sjećanje i pamćenje ili glagoli sjećati se i pamtiti onda bi, kaže Jahić, stručnjaci rekli da se radi (ili bi trebalo da se radi) o kulturi pamćenja.

- Sjećanje i pamćenje se javljaju kao neka vrsta relativnih sinonima. Međutim, ta relativnost upućuje na to da je adekvatnija formulacija kultura pamćenja. Sjećanje je imenica izvedena od glagola sjećati se. Šira je i neodređenija, manje trajna od onoga što jeste pamćenje - kazao je.

Zbog toga je jezički ukazao na to da je, u slučaju genocida, bolja i primjerenija sintagma kultura pamćenja koja bi trebalo da zamijeni kulturu sjećanja.

- Sjećanje je individualna pojava, pojava koja jeste i nije. Pamćenje je dublji, trajniji vid sjećanja. To kazuje i formalno obilježje glagola. Glagol sjećati se je povratni, a pamtiti je tzv. prelazni glagol. Pamtiti se fiksira, on je određeniji, dublji. Pamćenje duže traje, od sjećanja. Sjećanje blijedi, pamćenje ne blijedi. Dolazimo jezički na ono što je kultura pamćenja i suočavamo se sa svim našim problemima i pitanjima simbolike riječi Srebrenica koja nije samo Srebrenica, koja je samo najsnažniji simbol za sve ono što se ujedinjuje u pojam genocida i njegovog negiranja - naglasio je.

Pamtim da bih izvukao pouke, kaže Jahić, a sjećam se jer je čovjek biće sjećanja.

- U Bosni i Hercegovini treba raditi na kulturi pamćenja koja jezičkom formulacijom pretpostavlja da se u kulturi pamćenja više neće zaboraviti ono što se dešavalo. Mada, to pamćenje ne podrazumijeva onu narodnu 'pamti pa vrati'. Ovdje se ne radi u tome da mi pamtimo i vraćamo, nego da pamtimo da bismo bili i dalje na putu čovjeka koga zločin (s vremena na vrijeme) na ovim prostorima zaustavlja - kazao je.

Ali zločin, zaključuje Jahić, nije samo problem BiH i balkanskog podneblja, nego je zločin problem svijeta.

- Kultura pamćenja je, prema tome, najciviliziraniji oblik organizacije društva koje je na svojoj koži osjetilo strahobu zločina i ne treba je potencirati. Treba je na civiliziran način pamtiti, govoriti o njoj i glasno i jasno reći da je svako negiranje genocida ustvari fašizam. I medijima preporučujem da kulturu sjećanja 'pretvore' u kulturu pamćenja - kazao je filolog Dževad Jahić.

Akademik Dževad Jahić bio je promotor Projekta 'Kultura pamćenja' bh. kulturnog djelatnika Senada J. Hodovića, koji je posvećen obilježavanju 25 godina od genocida u Srebrenici, a sadrži prigodnu personaliziranu vinjetu, pečat i kovertu.