Povodom smrti velikog umjetnika i čovjeka Nesima Tahirovića, objavljujemo intervju koji je dao za "Dnevni avaz" 2014. godine. Povod za intervju je bio veliki povratak Tahirovića nakon bolesti.
Postoji anegdota o njegovom pasošu, na koji se potpisao samo imenom. No, signatura na pasošu mora sadržavati i prezime. Nije htio ni mrtav da se potpiše i prezimenom. "Ako u svijet mogu da odem sa svojim potpisom Nesim, onda će to biti u pasošu", govorio je tada. I na kraju su prihvatili.
Rad, rad i samo rad bila je njegova osnovna vodilja.
Prije šest godina ugostili smo ga u ugodnom ambijentu restorana na 31. spratu "Avaz Twist Towera", a naš intervju počeo je već u liftu, kada je rekao: "Ja se toliko bojim visine, a s visinama razgovaram."
Intervju prenosimo u cjelosti a vrijeme njegovog objavljivanja je 5. januar 2014. godine.
- Mnogo se o toj bolesti govorilo. Svojoj djeci sam nosio Đuru Jakšića, a oni su se tako lijepo i slatko smijali kada im čitam pjesmu "Jeste li mi rod, siročići mali, ili su vas jadi ophrvali." Mene su jadi ophrvali i bolan sam i znam da ću bolan umrijeti. Kakogod, idem prema ploči na kojoj radim i to me spašava, tako bi trebali i političari da krase ovu zemlju, svojim radom - kaže Tahirović.
Šta, ustvari, radi Nesim Tahirović?
- Nesim Tahirović, umjetnik. Ja sam nastavljač onoga gdje je bosanskohercegovačka umjetnost stala. Već su me zafrkavali da sam akademski slikar. Radim svašta, grafike, skultpure, scenografije za pozorište, hranim kerove. Imam ih skoro trideset i svaki nosi ime nekog od mojih prijatelja. Tako mi je Ozren Kebo otišao pa ga ne mogu naći, Nesim je isto otišao pa ni njega ne mogu naći, nema mi ni Lazara...
Vaša se djela temelje na simbolima. Sve ima značenje. U dokumentarcu koji je prikazan na otvorenju izložbe, primjetno je vraćanje iskonskim vrijednostima. Zašto?
- Teško je o likovnoj umjetnosti govoriti, jer je to prostor, širina. A rad je Bogu ugodan. Sve to meni dolazi odozgor. Nisam teretan čovjek, ja o slikarstvu ne pričam, što bih pričao, pa onda bi i onaj brico i vodoinstalater morao pričati. Radostan sam kad ljudi razumiju taj posao. Metnuo sam u svoje radove grafike, skulpture i crteže. Sve sam to doveo na simbole. Kada su velikog Herberta Rida pitali kuda ide umjetnost, rekao je: “Umjetnost ide u jedan znak, u jedan simbol.” Danas se djeca na internetu sporazumijevaju slikom. I bit će slika i simbola. Možda ima stećka u mojim radovima. I sve sam radio iz svoje glave, sve sam slušao svoju glavu. Ja znam razmišljati.
Šta Vas je ponukalo da nastavite, da se ne predate bolesti?
- Abdulah Sidran kaže: “Najveća planina je kućni prag.” Tako i meni. Ova izložba, po meni, nikada ne bi bila tu da nije djece i žene. Imam jedan kofer što je meni dragi Bogo dao, u njemu se nalazi sve što ću ja raditi na ovome svijetu. Jedino što želim znati su Božije misli, sve ostalo su fusnote. I to sam zaista i radio. Svojoj djeci sam rekao da umru za hastalom, a ne u krevetu. Bez rada nema ništa. Ja sam imao sreću da upoznam suprugu Mirjanu.
Dakle, porodica je jedna od Vaših pokretačkih snaga.
- Miri sam sve dao. Ona je meni rekla da je moje samo da radim. To čini godinama. Kada biste nas odveli u dvije različite sobe i u sredini neko postavio pitanje i meni i njoj, mi bismo isto odgovorili samo različitim riječima.
Početkom 2013. godine izlagali ste u Historijskom muzeju u Beogradu i u Narodnom muzeju u Kragujevcu. Poznato je da ste Vi drugi živi umjetnik koji je izlagao u Historijskom muzeju Srbije. Šta Vas je tada činilo, kako ste kazali, “i tužnim i sretnim”?
- Tamo su došli ministar kulture, došli su ljudi, ali naši nisu bili. Našeg ambasadora nije bilo. Ambasadorova tetka, amidžinca nije bila, nikoga nije bilo iz BiH. A to je prvi put da naša braća Srbi vide kako dišemo ovdje, u BiH. Da ovo Sarajevo nije Teheran, da Tuzla nije drugi Teheran. I da možemo zajedno živjeti. Jedno sunce sija za sve nas, jedan je kosmos, jedno je srce za sve nas. Krv je crvena i kod jednih, i kod drugih, i kod desetih. Nije bitno odakle si, možeš živjeti u pola Zvijezde, Konjuha ili Majevice, a biti svjetski čovjek.
Šta biste poručili mladima?
- Kada nađeš put do sebe onda si našao ovaj svijet i ovo življenje, umiranje i sve si našao. Sada znam otići hiljadu metara dole, u dubinu, i izvlačim crteže i crteže. Za svoga življenja neću moći te crteže realizirati, ali vrlo je važno uposliti ljude da oni rade, a da ja samo dušu stavljam u te radove. Kada sam bio mlad, nije bilo pameti. Sada, kada imam pamet, nemam snagu. Tako da ja svakog dana radim osam, deset, dvanaest, petnaest sati i to je posebno zadovoljstvo. A, opet, najviše sam radio kad ništa nisam radio.
U nekoliko navrata ste ukazivali na to da Vam je rat oduzeo dvadeset godina.
- Ja sam oduzet čovjek. Meni je dvadeset godina života oduzeo poslovođa grada Tuzle. On misli da sve zna, a ustvari on ne zna ništa. I u BiH svi sve znaju, a ustvari ne znaju ništa. To je samo nekom naumpalo u glavi "Država za čovjeka", a za koga je drugog, da nije možda za hajvana? “Čojkovi” su živjeli i prije i radili. Moglo je da ne bude ovoga rata da pregovaramo i da lažemo. To je dopušteno za velike ciljeve. Sva sreća, Bogo dragi je meni dao da radim i samo je rad taj koji čovjeka uzdiže i spašava.
Nesim Tahirović dobio je poziv Muzeja savremene umjetnosti iz Istanbulu da izlaže u 2014. godini.
- Država treba biti partner, ali bez obzira na to, ministarstvo kulture Republike Turske pokazalo je veliki interes da se to dogodi tamo. To je veliki projekt na kojem smo radili u prethodnih nekoliko mjeseci. Turska trči za svijetom, a svijet bi trebao da trči za Turskom. Pikaso je rekao: "Evropski hljeb su samo mrvice onoga velikog hljeba što je na Istoku." Ja znam da je to tako - kaže umjetnik.
Obično su djeca zagledana u svoj put. No, Nesimovi i Mirjanini sinovi Amar i Amel zagledani su u put svog oca.
- S njima sam napravio drugarski odnos. Oni mene od prvog dana zovu Nesim, ja sam njima ravan. I da njih nije bilo, sigurno ne bi bilo ove izložbe u Sarajevu. Oni su stalno insistirali na toj izložbi. Ja sam bio bolestan da ponovo idem u Sarajevo. Neobično je da umjetnik ima stabilnu porodicu. Sreća je da djeca strahovito korespondiraju, nije im strana umjetnost. Divno je to što ta dva mlada čovjeka osjećaju, prihvataju. Divno je što će njih dvojica cijeniti i održavati ono što je Nesim radio - zaključuje Tahirović.