Odnos SAD i Turske ima dugu historiju složenosti, bez zlatne ere, na koju se treba ugledati. Međutim, čak i prema ovim standardima, posljednje godine bile su izuzetno loše. Nagomilani niz kriza, nefunkcionalni okvir odnosa i različita percepcija prijetnji mučili su njihove odnose.

Pet kriza

Konkretno, pet kriza koje su testirale američko-turske odnose posljednjih godina vjerovatno će biti na dnevnom redu administracije predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden): Turska je kupila ruske raketne odbrambene sisteme S-400 i isprovocirala američke sankcije, pitanje Kurda, kriza na istočnom Mediteranu, sudski postupak protiv turske državne banke „Halkbank“ u vezi s američkim sankcijama Iranu i Bajdenovi jasni stavovi o turskoj demokratskoj regresiji.

Uprkos ovoj dugačkoj listi sporova, bivši predsjednik Tramp (Trump) zaštitio je Tursku od mnogih mogućih kaznenih posljedica. U vezi s tim, njegov odlazak zabrinjava Ankaru. U svom saslušanju za potvrdu imenovanja 19. januara državni sekretar Entoni Blinken (Antony Blinken) Tursku je prozvao kao takozvanog strateškog partnera u odgovoru na pitanje o turskoj kupovini sistema S-400. ovo je indikativno za raspoloženje nove administracije prema Turskoj.

U istom smislu, u gotovo svim istraživanjima javnog mnijenja u Turskoj, Sjedinjene Američke Države su na vrhu liste zemalja koje građani smatraju prijetnjom za nacionalnu sigurnost Turske.

Uprkos nedavnim pozitivnim porukama iz Ankare, kriza u odnosima Turske sa širim Zapadom trebala bi se pogoršati. To će se očitovati u različitom pristupu međunarodnim poslovima, težnji Turske da smanji ovisnost od Zapada i različitim idejama kako bi trebao izgledati “reset” odnosa.

Suprotstavljeni pogledi

Za razliku od odnosa Turske s Evropom, odnosi između SAD i Turske u osnovi imaju jedno pitanje: sigurnosno partnerstvo uspostavljeno u kontekstu hladnog rata. Međutim, trenutno je geopolitičko razilaženje u percepciji prijetnji postalo dominantno obilježje američko-turskih odnosa.

Jedno od ključnih pitanja je turska kupovina ruskih sistema PVO S-400, što, prema mnogima sa Zapada, ilustrira odmicanje Turske od NATO-a i SAD u odbrambenim nabavkama i geopolitičkoj orijentaciji. Za Tursku, S-400 nisu isključivo motivirani pitanjem odbrane, nego i geopolitičkom motivacijom.

Ova kupovina ojačala je odnose Turske i Rusije, posebno u Siriji, nakon njihovog udaljavanje 2016. godine, kada je Turska oborila ruski avion 2015. Iako se Rusija suzdržala od razmjene tehnologija s Turskom u vezi sa sistemima S-400, Turska je krenula dalje u kupovinu. Događaj je duboko zabrinjavajući za Vašington, koji brine da bi Turska ovom kupovinom mogla otvoriti put i ostalim partnerima, poput Indije, da učine isto.

Šire gledano, razlikuje se način na koji Vašington i Ankara gledaju na međunarodne odnose. U vrijeme kada SAD smatraju Kinu glavnim suparnikom, a odnosi s Rusijom postaju sve burniji, vladajuća koalicija u Turskoj - koju čini AKP predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana, krajnje desničarska Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) i euroazijske grupe i ličnosti (koje tvrde da bi se Turska trebala bliže uskladiti s Rusijom i Kinom) - čini se da vjeruju da današnji međunarodni sistem nije toliko zapadnocentričan kao nekada, pa bi stoga Turska trebala ostvariti svoj interes raznovrsnijim geopolitičkim djelovanjem.

Takvo čitanje međunarodnih odnosa u Turskoj moglo bi se u Vašingtonu smatrati neprihvatljivim, ali za vladajuću koaliciju u Ankari, smatra se prilagođavanjem novoj normalnoj situaciji u globalnoj politici. Ovakva orijentacija teško da će se promijeniti tokom Bajdenove administracije.

Smanjenje zavisnosti

Strateška autonomija moderan je koncept u Turskoj. Mnogi analitičari i kreatori politike vide nezavisnost koju ovaj koncept insinuira kao osnovni cilj savremene turske vanjske politike.

Međutim, u svojoj suštini ovaj koncept učinkovito znači smanjenje turske zavisnosti od Zapada, umjesto da Turska postane samostalni ili nezavisni akter u međunarodnim poslovima. Naprimjer, Turska je manje glasna i spremna za ostvarivanje svoje „strateške autonomije“ u odnosu na Kinu ili Rusiju.

Erdoanova vlada gotovo da je šutjela o kineskom progonu ujgurskih muslimana kako ne bi izazvala antagonizaciju Kine. Turska pokazuje sličan, krajnji oprez prema ruskim crvenim linijama. Ovaj koncept predstavlja turski paradoks u vanjskoj politici - nastojanje da se smanji ovisnost od Zapada kulminiralo je povećanom ovisnošću i ranjivošću Turske u odnosu na Kinu i Rusiju.

Još jedna ključna manifestacija temeljnih razlika vidi se u različitim američkim i turskim idejama o tome kako bi trebao izgledati “reset” u odnosima.

Različite ideje

Za novu administraciju Bajdena - koja naglašava jačanje saveza, institucija i liberalnog međunarodnog poretka - čini se da resetiranje znači da bi Turska trebala preokrenuti kurs u svojim odnosima s Rusijom i Kinom, posebno odustajanjem od sistema S-400 i vraćanjem pod okrilje NATO-a i Zapada.

Suprotno tome, za Erdoanovu vladu resetiranje znači da se SAD trebaju pomiriti s novom geopolitičkom stvarnošću u turskom susjedstvu, uključujući ulogu Turske u njoj, te širim promjenama u međunarodnim odnosima. To bi značilo da Ankara, na bilo koji značajan način, neće preokrenuti kurs prema Rusiji i Kini.

Drugim riječima, dok se velika konkurencija moći i dalje zahuktava, SAD bi očekivale više kohezije i solidarnosti unutar zapadnog bloka, dok Turska vjeruje da je najbolja solucija uspostavljanje ravnoteže između različitih sila.

Također, čini se da Turska u idejnom i geopolitičkom smislu odmiče od Zapada, ali institucionalno i dalje cijeni svoje mjesto u NATO-u i svoju carinsku uniju s Evropskom unijom. No, pokušaji da se članstvo u zapadnim institucijama razdvoji od njihove političke, normativne i geopolitičke osnove ono je što čini veliki izvor trvenja u tursko-zapadnim odnosima.

Tačke sporenja: ’Halkbank’, proces protiv lidera Kurda

Sve dok Erdoan bude ustrajavao na svojim dosadašnjim politikama, izgledi za radikalnije poboljšanje odnosa sa SAD su ograničeni. Bajdenova administracija vjerovatno će biti oštrija u reagiranju na politički motivirane procese, kao što je protiv bivšeg dopredsjedavajućeg prokurdske Demokratske stranke (HDP) Selahatina Demirtasa, filantropa Osmana Kavale i romanopisca Ahmeta Altana. Slično tome, slučaj „Halkbank“ i dalje će bacati sjenku na bilateralne veze. Sve ove svađe značit će krizu u američko-turskim odnosima.

Ipak, Erdoan i Bajden još mogu sarađivati na područjima od zajedničkog interesa i brige, kao što je u crnomorskom regionu, gdje se interesi obje strane preklapaju.

U trenutnoj političkoj klimi, SAD i Turska vjerovatno neće moći razriješiti nijedan od svojih glavnih problema. To zauzvrat znači da trebaju ulagati vrijeme i energiju u upravljanje krizama, a ne u rješavanje krize, kako bi izbjegli prekid veze. Drugim riječima, SAD i Turska trebali bi definirati novi oblik bilateralnih odnosa.