Baš kao u (bijednoj) pjesmi „Bijelog dugmeta“: polubauk polukruži poluevropom.
O Janšinom „non paperu“ koji se zagubio u lavirintu što vodi kroz fioke evropskih birokrata je riječ. Prije svega; non paper je papir. Google veli da je to poluformalan papir bez zaglavlja, prijedlog za diskusiju… Ali papir, piše Andrej Nikolaidis za "Al Jazeeru".
Smisliš nešto nečasno i opasno, kao podjela Bosne, na primjer. Onda to umjesto papirom nazoveš nepapirom, ili polupapirom, ili… Što je zgodno da se zaštitiš ako te uhvate u nepočinstvu pa pukne bruka. Te nisam poslao nikakav „papir“; te nisam poslao ni „nepapir“; ili možda jesam, ali nema veze, jer to ionako nije papir, to je ionako samo prijedlog za razmišljanje…
Strategija prikrivanja i poricanja dalje ide ovako: nepapir nije poslao Janša; ili možda jeste, ali zapravo autor nije on, nego Vučić i Plenković, a možda i Orban, a možda niko od njih; ali sve to, kao što rekosmo, nije bitno, jer u pitanju nije papir; odnosno jeste, ali ne pravi; iako jeste papir…
U čemu je problem? Na to pitanje valja odgovoriti pitanjem: a u čemu nije?
Prvo: ideja je izuzetno opasna. Ko god je sastavio taj nepapir od papira, mogao je, umjesto podjele Bosne i Hercegovine, predložiti i da se na Sarajevo baci atomska bomba: broj žrtava bio bi približno isti.
Drugo: ideja je odvratna. Ogavno je to što je nekakva ekipa mračnjaka naumila podijeliti zemlju koju su njeni građani četvrt vijeka ranije herojskim otporom odbranili od, doslovce, zločinačkih hordi koje su na nju nagrnule sa svih strana. Ne manje ogavno je to što si ta ekipa daje za pravo iscrtavati granice i dijeliti teritorije, kao da babovinu ostavljaju sinovima. Ogavno je i objašnjenje: „da se pronađe održivo rješenje za Balkan“. A da nas sve pobijete? To je, ono, baš rješenje: konačno, takoreći. Sve nas pobijete i – mirna Bosna.
Ogavna je, dalje, ideja da ekstremne nacionalizme i njihove velikodržavne projekte treba ne sasjeći, ne eliminisati, nego nagraditi – pomoći im da u miru postignu ono što nisu ratom. Genocid nije urodio plodom? Nema veze, imamo mi nepapir. Pero je, ne kaže se džabe, ubojitije od mača. Nije li?
Stoga; nagradimo nacionalističke elite koje su kolonizovale akademije, univerzitete i čitanke. Nagradimo i njihove argate: ubice na terenu. Pomozimo političkim elitama koje nisu u stanju upristojiti svoje zemlje da jad teritorija koje kontrolišu prošire i na Bosnu.
Razvalimo Crnu Goru u ime borbe protiv korupcije; podijelimo Bosnu jer je nefunkcionana. Istovremeno, proširimo u najmanju ruku jednako korumpirane i nefunkcionalne države. Dajmo još teritorija državama čije političke elite nisu u stanju valjano upravljati ni trafikom.
Prvo što mi je palo na pamet kada sam čuo za nepapir koji predlaže podjelu Bosne bilo je: „Sastanak u Samari“. Znate tu priču?
Prvi put je ispričana negdje u Mesopotamiji, u drevna vremena. Zapadni čovjek priču, međutim, zna u interpretaciji Somerseta Moma.
Bagdadski trgovac slugu pošalje na tržnicu. Sluga se vrati blijed i zadihan. Kaže da je na tržnici sreo Smrt. Od gazde traži konja, da na njemu odjaše u Samaru gdje ga, drži, Smrt neće pronaći.
Sluga ode u Samaru a trgovac zapuca na tržnicu i tamo pronađe Smrt. Pita je: zašto je prijetila negovom slugi. Smrt kaže kako čovjeku nije prijetila, „već se samo lecnuh od iznenađenja. Zapanjilo me što ga vidim u Bagdadu, kad noćas imam s njim sastanak u Samari“.
Dobrotom poluevropskog polupapira Crna Gora i Bosna i Hercegovina proživljavaju svoj “Sastanak u Samari”. Crnu Goru stiže ono od čega je mislila da je pobjegla u maju 2006; Bosna i Hercegovina suočava se sa onim što je mislila da je savladala u ratu.
Sigurno ste ovo već čuli: „Evropa je, prije svega, zajednica vrijednosti“. Kad je tako, kako bi bilo da vrijednosti koje nepapir promoviše u Bosni budu primijenjene na Sloveniju? Da Italija, Austrija i Mađarska uzmu šta im treba od Slovenije? Prosto: uđu, kao u Mercator, pa se samoposluže. Tako da Slovenci, a ne Bošnjaci, postanu Palestinci Evrope?
Ljudi koji se razumiju u te stvari vele kako „Janšinu inicijativu“ ne treba potcijeniti. Napokon: ako smo išta naučili, a nismo, to je da ne ignorišemo bezočne i opasne prijedloge koji stižu iz Evrope. Posve je moguće da u tami, iza pekinezera koji laju i zalijeću se na ogradu, stoji kakav rotvajler ili gonič: neka ozbiljna džukela.
