Uoči 93. dodjele prestižne filmske nagrade Oskar, brojni svjetski mediji pišu o filmu "Quo Vadis, Aida?" rediteljice Jasmile Žbanić, koji je nominiran za prestižni zlatni kipić u kategoriji najbolji međunarodni film. 

Kako piše ugledni časopis "Politico", to je jedini genocid koji se desio u Evropi od Drugog svjetskog rata, ali mnogi Evropljani ne znaju za to.

1995. godine, kako se bližio kraj bosanskom ratu, vojska bosanskih Srba zaklala je preko 8 000 ljudi kada su zauzeli grad Srebrenicu, ciljajući uglavnom muškarce, ali i žene i djecu.

Sada, 26 godina kasnije, film nominiran za Oskara koji prepričava tri dana koja su dovela do masovnog ubijanja, rasplamsalo je nade u Bosni i Hercegovini za šire prepoznavanje tragedije koja i dalje boli zemlju.

Film "Quo Vadis, Aida?" govori se iz perspektive istoimene Aide, prevoditeljice koja očajnički pokušava spasiti supruga i dva sina, jer postaje sve očiglednije da mirovnjaci UN-a na sceni ne mogu zaštititi hiljade civila koji traže sklonište.

- Srebrenica je suštinski dio evropske historije. Nakon što su nas naučili sve o Drugom svjetskom radu i obećali da nikada nećemo dopustiti da se ta zlodjela ponove, ponovila su se - rekla je režiserka filma Jasmila Žbanić u intervjuu uoči ceremonije dodjele Oskara.

Jasmila koja je prikazala film oglednoj publici izvan BiH netom prije premijere filma, rekla je da, iako su ljudi možda čuli za bosanski rat, rijetko shvataju detalje.

- Skoro niko od ljudi iz publike nije znao ništa o tome šta se stvarno dogodilo - dodala je.

Kako je Jasmila izjavila za Politiko, smatra da Evropa ne zna dovoljno o genocidu u Srebrenici.

- Tokom zasjedanja Evropske filmske akademije, predsjednik je rekao,"Evropa živi u miru već 70 godina" - prisjetila se.

Bila je prisiljena podsjetiti publiku na bosanski rat i njegove žrtve.

-Ili nismo Evropa, ili nismo ljudi ili nismo vrijedni da nas se spominje. Dakle, u evropskom kontekstu ljudi definitivno ne znaju dovoljno – rekla je Jasmila.

Ipak, "Quo Vadis, Aida?" ne prikazuje niti jednu scenu nasilja ili ubijanja.

- Preživjela sam rat u Sarajevu, tako da u tome ne vidim ljepotu ili spektakl. Javnost ne treba vidjeti tijela u lokvama krvi da bi shvatila šta se dogodilo- dodala je Jasmila.

Umjesto toga, film se fokusira na strah i paniku Bošnjaka, koji su postali žrtva plana vojske bosanskih Srba da stvori etnički čist teritorij za pravoslavce u istočnoj Bosni. Bošnjaci, sa svojom nominalnom muslimanskom vjerom, predstavljali su prijetnju za ostvarenje tog cilja.

Ipak, film namjerno sadrži reference i na krišćanstvo i na islam.

Naslov filma vraća se na Djela Petrova, jednu od apokrifnih knjiga Isusovih apostola. U tekstu se sveti Petar vraća u Rim da bi bio razapet nakon što mu vizija uskrslog Isusa daje hrabrosti da to učini.

A "Aida", ime glavne junakinje, na arapskom znači "posjetitelj koji se vraća". U filmu, Aida, poput Petra, donosi težak izbor da se dobrovoljno vrati na mjesto stradanja - u njenom slučaju u promijenjenu Srebrenicu, godinama kasnije.

-Nisam željela da film završim klanjem, jer to ne bi oslikavalo punu realnost Bosne i Hercegovine. Samo zato što su potpisani mirovni sporazumi, to ne znači da je mir postignut, a sve te ideje i počinitelji jednostavno su nestali- zaključila je Jasmila.

Evropska historija

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici i jedan od onih koji je i sam preživio genocid, rekao je da je potpuno razumijevanje onoga što se dogodilo daleki cilj, ali da će pobjeda na Oskarima u nedjelju dati filmu - prvom dugometražnom igranom filmu u Bosni o genocidu globalnu platformu.

- Duboko ukorijenjena percepcija Bosne i Bošnjaka u Evropi neće nestati nakon uspjeha jednog filma. Međutim, genocid u Srebrenici sada će doći do publike koja se ne bavi tim pitanjem svakodnevno i možda će dovesti do povećanog interesa za razumijevanje i želje da se sazna više - rekao je Suljagić.

Bošnjaci su jedna od nekolicine autohtonih muslimanskih zajednica u Evropi. Na Balkanu se muslimanske zajednice protežu sve do 14. vijeka, kada se Osmansko carstvo proširilo na taj region. Otomanska dominacija dovela je do priliva muslimanskih etničkih grupa izvan Evrope i navela lokalne zajednice da pređu na islam.

Ipak, kada se govori o evropskoj historiji, često se priča samo o kršćanima koji se bore protiv osmanskog ili arapskog okupatora. A u evropskim zemljama danas se muslimani i dalje često tretiraju kao autsajderi, posebno od strane vođa krajnje desnice u zemljama poput Poljske i Mađarske.

-Sve nacije u Evropi, i oko nas i šire, izgradile su svoj identitet i nacionalne narative za razliku od islama- dodao je Suljagić.

Razgovor sa preživjelima

Film je inspirisan pričama onih koji su preživjeli genocid, za koje je rediteljica rekla da ih je potvrdila kroz više izvora, kao i video materijalom iz novinskih ekipa koje su bile dio vojske bosanskih Srba u to vrijeme.

Hasan Nuhanović je jedan od njih. Poput Aide, glavne junakinje, Nuhanović je tokom rata radio kao prevoditelj za UN. Nadnacionalna organizacija proglasila je Srebrenicu "Sigurnim područjem UN-a" 1993. godine, s ciljem da spriječi etničko čišćenje koje se događalo tokom cijelog bosanskog rata.

Dakle, kada je grad Srebrenica pao pod vojsku bosanskih Srba, otprilike 30.000 civila pobjeglo je u obližnji kompleks UN-a. Oko 6000 ih je pušteno unutra, dok su ostali kampirali vani.

Ali kada je vojska bosanskih Srba stigla u bazu, bilo je dozvoljeno da okupe civile na osnovu sporazuma koji su postigli s UN-om o njihovom prebacivanju na sigurno. Umjesto toga, većina žena i djece odvedena je autobusima iz Potočara, a muškarci u smrt.

Nuhanović je kasnije svoje iskustvo opisao u knjizi „Pod zastavom UN-a“, koja naglašava postupke međunarodne zajednice koji su prethodili genocidu, kao i tokom istog.

-Obećani zračni napadi nikada se nisu desili, iako je NATO imao dozvolu za to- rekao je. U to je vrijeme za sigurno područje su bili zaduženi vojnici iz Holandije u sastavu UN-a. To je prikazano i u filmu.

Nuhanoviću je, kao prevodiocu UN-a, bilo dozvoljeno da ostane u kompleksu.

-Ne znam ni kako bih opisao osjećaj kada sam ostao u ispražnjenom kompleksu. Teško je pretočiti u riječi. Ne mogu to ni sebi objasniti. Bio je to najgori trenutak u mom životu. Ne znam kako bi neko trebao opisati trenutak kada gledate svoju porodicu koja je poslana u smrt. Morao sam birati između toga da im se pridružim i da me ubiju ili da jedini iz svoje proodice ostanem u kompleksu- prisjeća se Nuhanović.

On je rekao da je preživljavanje zajedničko iskustvo koje bi trebalo povezati one koji su bili meta istrebljenja, posebno kada je poricanje genocida još uvijek prisutno na Balkanu i šire.

-U proteklih 25 godina, tamo gdje se genocid negira svaki dan, shvatio sam da je jedini način da se zaštitimo djelovanje kao kolektiv ljudi koji svoju budućnost vide u Bosni i Hercegovini- zaključuje Nuhanović.