Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila u većoj političkoj krizi. Neriješeno pitanje Izbornog zakona i provođenja presude “Sejdić - Finci”, bojkot državnih institucija od srpskih predstavnika, pitanje održavanja izbora te jednostrani i neustavni pokušaj otimanja državnih nadležnosti samo su vrh ledenog brijega među brojnim problemima i izazovima s kojima se naša zemlja suočava.
Kada je u pitanju posljednje, u Republici Srpskoj zvanično je stupio na snagu Zakon o nepokretnoj imovini RS, kojim ovaj entitet pokušava sebi prisvojiti imovinu za koju je Ustavni sud jasno naglasio da pripada državi.
Zbog svega su oči mnogih uprte u Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Visoki predstavnik poručio je kako je ovaj zakon ništavan te pozvao vlasti u RS da ga povuku. Ipak, to je (za sada) izostalo.
Lideri sarajevske trojke pismom su se obratili Šmitu tražeći od njega da koristi bonske ovlasti te smijeni Željku Cvijanović, koja je, kao predsjednica RS, svojim potpisom omogućila da zakon stupi na snagu.
Nije ovo prvi put u historiji BiH da određene političke strukture otvoreno provode antiustavno djelovanje i udaraju na državu. Mnogi poratni srpski političari sumnjičeni su za pomoć u skrivanju ratnih zločinaca, Ante Jelavić i HDZ pokušavali su praviti parapolitičke tvorevine s „Hrvatskom samoupravom“, opstruirani su povratak, vraćanje imovine...
Oštra ruka visokih predstavnika promijenila je i ponašanje političara u našoj zemlji. Politički protagonisti su shvatali da antidejtonsko djelovanje ne samo što je uzaludno, jer će biti poništeno, nego donosi i ozbiljne posljedice po njih lično. Stoga se prvih pet do šest godina ovog stoljeća pamti kao period relativne saradnje i mira između domaćih političara.
No, upravo je prestanak snažnog korištenja bonskih ovlasti doveo i do naglog rasta antidržavnih politika, prije svega onih Milorada Dodika.
Posljednja odluka visokih predstavnika bio je Inckov (Inzko) zakon o zabrani negiranja genocida, koji je poslužio kao izgovor Dodiku za blokiranje državnih institucija, a na koje nije bilo adekvatnog odgovora.
Kristijan Šmit bi posezanjem za bonskim ovlastima mogao preko noći riješiti nagomilane sistemske probleme koji su pretežak uteg Bosni i Hercegovini. Tako bi trasirao put kojim zemlja treba ići te poslao jasnu poruku domaćim političkim akterima da se antidržavne politike i odbijanje saradnje više neće tolerirati.
Rat u Ukrajini i jedinstvenost Zapada o ovom pitanju pale alarm da je nužno BiH vratiti na stabilne noge i euroatlantski put.
A visoki predstavnik u svojim rukama posjeduje „čarobni štapić“ kojim to vrlo lako može provesti u djelo. Možda je vrijeme da ga konačno i upotrijebi.
Razlog zbog kojeg su raniji pokušaji udara na državu efikasno zaustavljani je u aktivnostima visokih predstavnika. Svaki političar koji se nakon rata odao antidejtonskim aktivnostima mogao je očekivati hitru reakciju i sprečavanje da nanese veću štetu. Najviše je za bonskim ovlastima posezao Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je nametnuo 430 odluka, a najpoznatija je smjena čak 59 funkcionera RS u jednom danu.
