Na današnji dan 1925. godine u Bosanskom Šamcu rođen je Alija Izetbegović, prvi predsjednik međunarodno priznate nezavisne i samostalne Republike Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na našu zemlju.

Njegovi biografski podaci su, manje-više poznati, zato se ovom prilikom želimo podsjetiti na njegova promišljanja o islamu, Bošnjacima, borcima, svemu onome što je okupiralo njegovu pažnju i bilo važno u njegovom životu.

Islam zauzimao važno mjesto u njegovom životu

Islam je zauzimao važno mjesto u njegovom životu. Upravo zato je bio kritičan kada je u pitanju odnos prema islamu.

- Islam jeste najbolji, to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije različite stvari koje često zamjenjujemo. U islamu sam uvijek tragao za onim njegovim univerzalnim vrijednostima koje ne razdvajaju nego spajaju ljude i koje potvrđuju, kako to Kur'an Časni uči, da svi potječemo od jednog čovjeka i od jedne žene, dakle da smo jedan rod i da smo podijeljeni u plemena i narode, kako opet kaže Kur'an Časni, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo. Stoga vjerujem i vjerovat ću da služeći islamu i muslimanima, istovremeno služim svim narodima dobre volje – kazao je jedne prilike rahmetli Izetbegović.

Zašto narodi čija je molitva čišćenje i vezana za stalno praćenje vremena, pitao se Izetbegović, nisu primjer čistoće i tačnosti? Zašto narodi koji se trideset dana u godini lišavaju hrane i pića nisu postali primjer discipline? Kako im nakon četrnaest vijekova, ove ponekad surove i stroge prakse, čistoća, tačnost i disciplina nisu postali druga priroda ili čak opsesija?

- Mi smo evropski muslimani. To nam je sudbina. Mi hoćemo da budemo i muslimani i Evropljani. Ja lično najkomotnije se osjećam kada kažem da sam evropski musliman, jer to jesam. Kada odem na istok ponešto mi tamo smeta, smeta mi ponešto i kada odem na zapad. Najbolje se osjećam ovdje, u Bosni – govorio je vjerujući da ne postoje zli narodi, već da postoje narodi koji su loše vođeni.

"Nepravde će biti na sve strane"

Prilikom obilaska jedne brigade, slavne po svojoj hrabrosti i postignućima, jedan borac ga je upitao hoće li biti pravde kada dođe mir!?

- Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i morat ćete se boriti protiv nje, kao sada protiv četnika – kazao je.

- Obično traže da im nešto govorim, a ja bih radije da razgovaram… Ne znam kako borci vide mene, pretpostavljam da me doživljavaju kao običnog i bliskog čovjeka, a ne nekog komandanta, i želio bih da je to tako, komandanata imaju napretek, počev od desetara, pa naviše. Ja, pomalo krišom, gledam kako su odjeveni i obuveni, kako izgledaju, uhranjeno ili ne – govorio je kada su u pitanju borci.

"Čekaju nas ogromni problemi"

Dvadeset mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma govorio je o stanju koje nas čeka nakon završetka rata, upozorio je na nepravdi, nejednakosti i teškoćama koje će nastupiti.

- I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne odmah, ali uskoro. Dobro se pripremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kada se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku, mislio je na onu u miru. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lako.

Bojim se da ćemo često pomisliti na dane kada je bio samo rat. Kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lako, onda je pred njim ravan put.

Znajte, ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. Svi, manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru, dobro se spremite za to! Nemojte živjeti u iluzijama, niti sijati iluzije da će biti lako! Bit će veoma teško – upozoravao je.

U intervju kojeg je dao za list "El-Mundo" na pitanje šta ostavlja u naslijeđe svome narodu odgovorio je da je to vjera u Boga i vjera u sebe. Svoju autobiografiju "Sjećanja" zaključio je riječima:

- Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.