Stvari su do kraja jasne. Ujedinjena „probosanska“ opozicija je pobijedila na izborima. Bakir Izetbegović je dobio crveni karton od vlastitog članstva, a SDA je osvojila nešto malo više od svojih redovnih 200 hiljada glasova, na koje bi inače, zbog svoje institucionalno-poslovno-finansijske interesne mreže, što je satirično napisao Danijal Hadžović, „mogla računati čak i u slučaju kada bi se na čelu te stranke nalazio Milorad Dodik“, piše Depo.

Iako je u proteklih godinu kod većine analitičara prevladavao stav, a i dalje se isti medijski forsira, da će se opozicija koja je zajedno stala iza jednog kandidata za člana Predsjedništva BiH do izbora raspasti, to se ipak nije desilo. SDP, Narod i pravda i Naša stranka pokazali su se kao principijelan, čvrst, dosljedan i demokratski zreo politički paket, koji se, uprkos ideološkim razlikama, nije dao razmontirati. Ne treba naravno zanemariti i druge važne partnere poput NES-a koji je ostvario solidan rezultat i koji se dalje drži date riječi ujedinjenoj opoziciji.

Kada se analiziraju dosadašnje postizborne izjave svih ključnih političkih aktera i kada se uzmu u obzir njihove koalicione i personalne historije, lični animoziteti i odnosi, može se zaključiti da će ujedinjena opozicija, bez obzira na strašnu buku i hajku koju proizvode vladajuća propagandna glasila, ipak uspjeti formirati vlast na svim nivoima bez Stranke demokratske akcije i njihovog dugogodišnjeg partnera Demokratske fronte. To će predstavljati svojevrsno upozorenje i signal svim ljudima u SDA da se kao stranka vrate na „euroatlantske“ šine, iz kojih je najjača stranka kod Bošnjaka, nažalost, već odavno iskočila.

Agresivniji i konkretniji pristup

Dokaz tome je sve agresivniji i konkretniji pristup međunarodne zajednice koja je svojim djelovanjem jasno dala do znanja da neće više tolerisati prazna obećanja i konfliktne politike populista koji nisu spremni otvoreno pregovarati o modalitetima za budućnost ove zemlje. Schmidtove bonske ovlasti, američke „crne liste“ i razgovori iz Sky aplikacije predstavljaju konkretno djelovanje, prvenstveno SAD-a, Velike Britanije i Njemačke, kojim se nastoji odstraniti rusko-turski kriminalni kancer koji je već duže vrijeme zahvatio Bosnu i Hercegovinu i metastazirao na brojne organe.

Ni Miloradu Dodiku se ne piše dobro. Ponovno brojanje glasova za poziciju predsjednika RS-a koje je naredila Centralna izborna komisija (CIK) moglo bi dovesti do najvećih političkih turbulencija od rata do danas jer, ukoliko se ispostavi, a sve ukazuje na to da će se ispostaviti, da je Jelena Trivić brutalno pokradena na proteklim izborima, pitanje je šta će uraditi Dodik, ali i kakve će to posljedice izazvati u Federaciji BiH, gdje bi CIK tada morao narediti ponovno brojanje glasova za područje cijele FBiH i BiH! Jednom za sva vremena bh. javnost mora saznati, crno na bijelo, šta se dešava u ovoj državi, kako se njihovi glasovi pljačkaju, ko ih pljačka i ko su nalogodavci!

Ono što jeste interesantno u svemu je kako je SNSD protiv prebrojavanja u RS-u, dok su SDA i DF, prema kuloarskim informacijama, protiv prebrojavanja glasova u FBiH. Treba u svakom slučaju biti demokratičan i dozvoliti onima koji imaju većinu da pokušaju formirati vlast, bez obzira na to o kojim se strankama radilo. Međutim, ne žulja SDA ili Željka Komšića, ili bilo kojeg od njihovih propagandnih trabanata, to što će se zbog Schmidtovih odluka HDZ navodno uvijek naći u vlasti, što je također neistina. HDZ će se, dok bude pobjeđivao na izborima, logično, uvijek naći u vlasti. Nikakve veze to nema sa Schmidtovim odlukama. To je samo njihova „maskirana“ podvala putem koje oni čvrsto postavljeni opozicioni blok žele prikazati kao nacionalne izdajnike, a Dinu Konakovića kao bh. Dritana Abazovića ili Fikreta Abdića! A zašto? Pa zato što strahuju panično da će nakon 30 godina ostati bez vlasti i sve blagodati koju vlast sa sobom nosi te da će biti podvrgnuti raznim pravosudnim procesuiranjima.  

Pokazatelj demokratske emancipacije

Parlamentarna demokratija ne funkcionira na način da narodni pobjednici formiraju vlast, nego onaj ko sakupi parlamentarnu većinu. A tu većinu u ovom momentu ima ujedinjena opozicija, uz HDZ, na nivou Federacije BiH. To su ipak činjenice. Na državnom nivou postoji velika vjerovatnoća da će se pridružiti opozicioni SDS i PDP.

Ono što je međutim pozitivno u svemu ovome, bez obzira na to ko u konačnici formira vlast, jeste razvijanje političkog pluralizama kod probosanskog ili probošnjačkog faktora. Taj pluralizam je pokazatelj demokratske emancipacije najbrojnijeg naroda, jer pokazuje da je jedna nova generacija političara postala svjesna da ne ovisi više o „selametu“ autokratskih lidera i čekanju da im se doda kašičica čorbe iz njihovog bosanskog lonca. Shvatili su konačno da svi imaju određenu težinu u ovom društvu, na političkom tržištu, među svojim sugrađanima i imaju hrabrosti to konzumirati, bez obzira na lične statusne i profesionalne posljedice koje možda uslijede.

Bošnjaci možda konačno izlaze iz vakuuma tranzicijske pozicije naroda - vjerske zajednice ili pozicije predpolitičkog naroda i sazrijevaju u stanje političkog naroda! Napuštanje političkih stranaka od mlađih generacija i formiranje vlastitih znak je demokratizacije tog naroda, a ne podjela, to može dugoročno biti samo plus za Bosnu i Hercegovinu. Jer sutra će se te nove snage sve ujediniti u neke nove, veće stranke, u neke nove, veće koalicije, u neke nove predizborne programske platforme koje će na svojoj strani naći i saveznike u srpskom i hrvatskom političkom bloku, kao dio jednog velikog tima. Tek kada se to desi, ova zemlja će moći sama preuzeti autonomiju nad njenim upravljanjem, a do tada ćemo biti protektorat.  

Nisu uspjeli

Bošnjaci kao najbrojniji narod, bez obzira na to što su najveća žrtva rata i duple agresije, ipak imaju najveću odgovornost da iznjedre model koji će Srbe i Hrvate okrenuti prema BiH kao zajedničkoj državi. 

Politika koja je vodila procese ispred najbrojnijeg naroda u posljednjih osam godina, objektivno, u tome nije uspjela. Možda je vrijeme da neko drugi pokuša. Barem na četiri godine.