Duško i Slavica Jovanović, roditelji Ninoslava Jovanovića, koji je 20. decembra prošle godine u Brzom Brodu oteo 12-godišnju M. K., odlučili su otvoreno progovoriti o mukama koje imaju sa sinom. Jedini njihov uvjet bio je da se ne objave njihove fotografije jer, iako nisu nimalo krivi za njegove zločine, proživljavaju veliku dramu samo zato što su mu otac i majka. 

Pružili šansu

Uglas govore da su mu pokušavali pomoći, da su za njega sve učinili da bi mu priuštili normalan život nakon svakog izlaska iz zatvora, ali da su i sami bili njegove žrtve te da su strahovali od onoga što je bio spreman i njima učiniti.

- On je liječen na psihijatriji kada je imao samo godinu, bio je dva puta u Psihijatrijskoj bolnici u Gornjoj Toponici. Borili smo se do njegove četrnaeste, petnaeste godine, davali smo mu lijekove. Kad sam počela da ih nalazim na podu dok sam usisavala kuću, shvatila sam da on ne želi da se liječi – priča kroz suze Slavica.

Prvi put je primijetila njegovu opsesiju ženskom kosom kada je imao sedam-osam godina.

- Požalila mi se jetrva da je njenoj kćerkici isjekao pramen kose. Mislila sam da je to dječija igra, nismo to shvatali ozbiljno. Kako je rastao, problemi su bili sve veći... U petom razredu počeo je da vara ljude, bježao bi od kuće, a mi smo vraćali novac koji je uzeo. Nadali smo se čudu, kada je izdržao devet godina zatvora zbog silovanja i vratio se kući, sve smo činili što je tražio samo da se unormali. Tražio je da pregradimo sprat kuće, da se odvoji od brata, kupili smo mu stvari... Nije sastavio ni 45 dana na slobodi, ponovo je to uradio – govori vidno uznemirena žena.

Roditelji su zlikovcu pružili novu šansu kada je u januaru prošle godine izašao iz zatvora nakon dvanaest godina, koliko je dobio za silovanje jedne i pokušaj napastovanja druge djevojčice.

- Rekao je: "Hoću svoj mir, opremite mi kuću!" To smo i uradili, pošto imamo još jednu kuću u selu, sve smo uradili kako je tražio. Renovirali smo je, uveli grijanje, kupili stvari i napunili je namirnicama. Sve je imao, ovdje je dolazio i na doručak i na ručak i na večeru... Mislili smo da se sredio kada je doveo jednu ženicu. Divna je bila, ali sam strahovala za nju. Često sam je pitala da li je zlostavlja. Uvijek je odgovarala: "Ne, kevo, ne brini." Ostavila ga je kada je prošle godine uhapšen zbog objava na društvenim mrežama – jada se majka Malčanskog berberina.

Zakrvarile oči

Dodaje da su mu i ostali članovi porodice pružali punu podršku

- Moj mlađi sin upoznavao ga je sa svojim društvom, snaha nije zapalila cigaretu niti popila kafu, a da ga ne pozove. Pravili smo roštilj, kupovali pivo i uvijek ga zvali da nam se pridruži. Sve je bilo džaba... kako je vrijeme prolazilo, bio je sve gori. Naročito se prozlio prije nego što je nestao, prijetio je komšijama, derao se da neće ništa da radi, ja samo plačem... Jednom prilikom sam otišla do njegove kuće da namirim stoku... On stao na vrata podruma, gleda me, zakrvavio očima, pogled mu je bio kao na ovoj slici prilikom hapšenja... vidim da mi se crno piše, uplašila sam se da će da me ubije... Počeh da dozivam snahu, iako nije bila tu, on se uplaši i povuče se... Više nikad nisam išla sama kod njega u kuću, uvijek sa snahom... Zlo je radio svaki dan, tukao krave, prosipao mlijeko, pravio nam štetu svakojaku sve dok nije nestao – kaže Slavica.

Ona čak priznaje da bi joj lakše bilo da joj je sin mrtav.

- Lakše bi mi bilo da je u grobu, odeš na groblje, iskukaš se i kraj. Najteže je žaliti živog, jer je on za nas mrtav – zaključuje očajna žena.