Čelnici Evropske unije često izražavaju želju za evropskom vojskom. Nakon što je jedan megalomanski pokušaj da se ta želja ostvari prošao katastrofalno, sada taj projekt polako, korak po korak, dobiva konture, piše DW.
Nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, ugovorom su bili regulirani svi detalji buduće evropske vojske za koju bi vojnike davali Francuska, Njemačka, Italija i zemlje Beneluksa: naprimjer uniforme, ali i jasna komandna struktura. Komisija koju bi činilo devet predstavnika, slala bi vojsku na frontu, a nju bi kontrolirao Evropski parlament sastavljen od zastupnika država članica.
Vojne jedinice na nižem nivou bile bi čisto nacionalno organizirane, a časnici koji bi im komandovali bili bi iz različitih zemalja učesnica. Puno toga već je bilo spremno za taj najambiciozniji projekt poslijeratne Evrope – koji je u ljeto 1954. godine propao zbog otpora francuskog parlamenta.
Stalna strukturna saradnja
Nakon što ta Evropska odbrambena zajednica nije prošla, planovi za evropsku vojsku desetljećima su bili u ladici. Sada su ponovo na stolu. Nedostatak zanimanja američke vlade pod Donaldom Trampom (Trump) za Evropu povećana ugroženost kontinenta zbog Rusije i povlačenje Britanije iz EU najavljeno za mart 2019. godine, izazvali su novu dinamiku u projektu o evropskoj vojsci.
Novi početak desio se u novembru 2017. godine, kada su 23 zemlje Evropske unije dogovorile „Stalnu strukturnu saradnju" u vojnim pitanjima. Ta bliža saradnja predviđa zajedničke projekte naoružavanja, ali i prisniju saradnju njihovih vojska. Ministri odbrane EU smatraju da bi taj oblik saradnje mogao biti priprema za formiranje evropske vojske, a paralelno s tim povećava se i saradnja na nacionalnoj razini.
Njemačka - Francuska
Kao moguća jezgra evropske vojske, 1989. osnovana je njemačko-francuska brigada sa 6.000 vojnika. Ta pješačka brigada jedina je dvonacionalna velika vojna jedinica na svijetu – stacionirana je na četiri lokacije u Njemačkoj i tri u Francuskoj. Jedan njemački bataljon u sklopu te brigade koji se nalazi u Elzasu, jedina je borbena jedinica Bundeswehra koja je trajno stacionirana izvan Njemačke. Međutim, vojnici i jednog i drugog naroda služe zaista zajedno samo u bataljonu za nabavku i po stožerima – sve druge jedinice su razdvojene.
Još jedna zajednička stvar: od osnivanja brigade, njemački i francuski vojnici koriste isti tip puške. Ostala vojna oprema se i dan-danas, 30 godina kasnije, i dalje znatno razlikuje. Brigada nikada nije bila kao cijela jedinica u nekoj borbenoj akciji.
Njemačka-Holandija
Samo nekoliko godina poslije formiranja francusko-njemačke brigade, 1995. godine, Njemačka i Holandija osnovale su njemačko-holandski korpus, kojem su, u slučaju potrebe, podređene jedna holandski i jedna njemačka divizija s ukupno oko 40.000 vojnika. Korpusu direktno pripadaju dva dvonacionalna bataljona – za komunikaciju i za podršku.
U početku su vojnici obje zemalje bili samo u stožeru, ali već neko vrijeme Njemačka i Holandija, korak po korak, povezuju i jedinice. Tako je njemački 414. tenkovski bataljon sada dio 43. mehanizirane brigade Holandije. A Njemački bataljon uključuje i holandsku kompaniju sa 100 vojnika koja se tamo obučava na njemačkim tenkovima.
Time se prvi put međusobno integriraju njemačke i holandske jedinice – od nivoa satnija, do divizije – skoro onako kako je to bilo planirano još pedesetih. Njemačka ministrica odbrane Ursula von der Lejen (Leyen) govori o „odličnom primjeru izgradnje evropske odbrambene unije".
Ne srastaju samo njemačke i holandske tenkovske jedinice. Prvog januara 2014. godine holandska 11. avionska mobilna brigada s oko 2.000 pripadnika povezana je s njemačkom Divizijom brzih snaga. To znači da postoji tijesna saradnja i između njemačkih i holandskih specijalnih snaga.
Pomorska saradnja
Prekogranična saradnja nije samo politički cilj – Evropljani na taj način žele i smanjiti troškove ili jedni drugima pružiti pristup vojnim sposobnostima koje partner nema. Naprimjer, mornarica: ove godine mogla bi početi dogovorena integracija cijelog njemačkog mornaričkog pješaštva (800 vojnika) u holandsku mornaricu. To podrazumijeva pravo korištenja holandskog broda za nabavku i podršku „Karel Doorman", koji je pogodan za amfibijske operacije.
Na kraju, vojnu saradnju u Evropi ne ubrzava samo politička volja, već prije svega vojne potrebe. To važi za manje zemlje kao što je Holandija, ali i za teškaše u EU kao što su Francuska ili Njemačka.
Naprimjer, poslije francuske intervencije u Maliju 2013. godine vojni planeri iz Pariza bili su šokirani kada su otkrili da Francuska više ne može sama duže vrijeme izdržati tako velike vojne operacije. Ubrzo nakon početka operacije „Serval", saveznici su morali pomagati u transportu, ali i u izviđanju.
I u Bundeswehru se u ovom trenutku suočavaju s tim koliko su mjere štednje u proteklim desetljećima ograničile operativne sposobnosti trupa. Naprimjer: sve podmornice Nijemaca trenutno su na suhom vezu pa posade mogu vježbati samo na kopnu. Najranije za pola godine treća po veličini vojska u Evropskoj uniji ponovo će imati podmornicu koja funkcionira.
