Na današnji dan, prije sedam godina počele su antivladine demonstracije u Damasku, glavnom gradu Sirije. Provaljeno je u vojna i policijska skladišta oružja. Počeo je građanski rat, a zatim su se preko Sirije lomili interesi velikih sila.
Od tada je poginulo više od 400.000 ljudi. Zemlja je razorena. Obećanja o miru i kraju rata – samo su slova na papiru. Samo u posljednjih 15 dana, u regionu Istočna Guta blizu Damaska, poginulo je najmanje 1.000, a ranjeno 4.800 ljudi.
Kolijevka civilizacije
Na svakom kvadratnom kilometru zemlje s historijom dužom od 5.000 godina – bili su tragovi neke civilizacije. Sirija je nazivana kolijevkom civilizacije, biserom Bliskog istoka, zemljom jasmina. Tamo je nastao i Ugarit, prvi alfabet.
Nikada nisu imali mnogo, ali ono što su imali dijelili su s drugim dobronamjernim ljudima. Nijesu govorili strane jezike, ali su čak i u najudaljenijem selu znali da kažu: "Dobro došli u Siriju".
Sve do marta 2011. godine. Tada se sve promijenilo... Eksplozije, bombe, topovi, puške, avioni, razaranja, stradanja. Mnogi su s ono malo preostalog u kesi ili s torbom na leđima krenuli. Negdje... Daleko od svega što se tamo dešava.
Već sedam godina nestaju dijelovi Damaska, suk u Alepu. Nema ni dijelova Palmire, jednog od najznačajnijih i najpoznatijih svjetskih arheoloških nalazišta. Uništeni su Raka, Dara, Der el Zor, Hama, Homs, Idlib, Malula...
- Od kada su počele granate da padaju, niko nije prolazio ulicom. Ako biste i vidjeli nekoga, išao je u radnju ili zbog nečeg veoma važnog - kaže Nizar Ahmadi iz Damaska.
Život u migrantskim centrima
Sirija je imala oko 23 miliona stanovnika. Više od polovine ih je raseljeno. Oko miliona i po ih je u Turskoj, i po milion u Jordanu i Libanu. Neki su balkanskom migrantskom rutom stigli do Evrope, rijetki do Amerike.
Najčešće su u migrantskim centrima, čak i u svojoj zemlji.
- Poneko odlazi napolje tražeći hranu ili ode do svoje kuće. A kada počnu borbe, zračni udari ili bombardiranje mnogi se ne vrate - rekao je Pavel Kržljek iz Međunarodnog Crvenog križa.
Oni koji su tamo, a ne žive u Damasku koji je jedini očuvan, suočavaju se sa strahom i razaranjima. U nekim gradovima struje nema i po 15 sati.
Nema hrane, vode, lijekova.
- Slaba sam i stara. Jedem samo ječam. Naša kuća je srušena u bombardoranju. Nemamo hrane, uopće - govori Dalal Kurdi iz Damaska.
