Trebalo je 25 godina i velikih preslagivanja na hrvatskoj političkoj sceni za stvaranje uvjeta za dolazak Miloševića u Knin. Bila bi to divna vijest da nema ovog svojevrsnog „šamaranja“ žrtvama, smatra njemačka novinarka Andrea Jung-Grim (Grimm).
Za neke je njegov korak prevelik, za neke premalen. Nakon što je objavljeno da će potpredsjednik hrvatske Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Boris Milošević sudjelovati u obilježavanju 25. godišnjice vojno-policijske operacije "Oluja", uslijedio je val apsurdnih kritika sa svih strana. Za mnoge Srbe, kao i za Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, on svojim dolaskom u Knin "legitimira etničko čišćenje". Istodobno mu mnogi Hrvati zamjeraju baš suprotno: to što nije jasno rekao da operacija "Oluja" nije bila etničko čišćenje. No, na sreću, bilježi se i ogroman val pozitivnih reakcija.
Nakon objavljivanja Miloševićeve priče o obiteljskim ratnim stradanjima te ratnih sjećanja njegove stranačke kolegice, saborske zastupnice Anje Šimprage, uslijedilo je svojevrsno „šamaranje" žrtvama. Čija je veća? Na svaku bolnu priču s jedne strane slijedila je jedna još bolnija s druge. Jer, osobna bol je neizmjerna. I zato tom natjecanju u veličini žrtve ne može biti kraja.
No, osim što su ispričali svoje osobne priče, i Milošević i Šimpraga su rekli nešto još važnije: da se žele zalagati za bolju budućnost. Zvuči kao još jedna u nizu političkih floskula, ali nakon ove bi mogla uslijediti i konkretna djela. Na kraju krajeva, u Hrvatsku se, prema službenim podacima, vratilo više od stotinu hiljada izbjeglih Srba koji žele normalan život za sebe i svoju djecu.
Za veliku većinu stanovnika područja bivše Krajine vjerovatno su daleko važnije, za nas „izvana" banalne stvari, poput priključka za vodu i struju, nego nacionalna pripadnost. Pa i iz samog Knina se iz godine u godinu čuju optužbe tamošnjeg stanovništva da ih se svi sjete samo na godišnjicu i da se politika, inače, malo zanima za „hrvatski kraljevski grad" – kako ga rado tituliraju u svojim važnim jubilarnim govorima.
Pomak iz desnog ugla prema centru
A nakon Miloševića u Kninu, 24. augusta pažljivo ćemo pratiti još jedan drugi veliki trenutak u hrvatsko-srpskim odnosima. Tada će Tomo Medved, potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar branitelja iz redova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), otići u selo Grubore i tamo položiti vijenac za stradale srpske civile. I opet će to za neke biti previše, a za neke premalo. Jer, u Gruborima je nakon "Oluje" ubijeno „samo" šest srpskih civila. A tokom rata je s hrvatske strane na mnogim mjestima žrtava bilo još znatno više. No, Grubori nisu simbol tih šest poimenično navedenih ubijenih Srba nego simbol patnje, stradanja i smrti svih nevinih civila na srpskoj strani. Koji zaslužuju pijetet isto kao i nevine hrvatske žrtve.
Oba ova događaja, i Milošević u Kninu, i Medved u Gruborima, bude veliku nadu u znatne pomake u do sada zacementiranim hrvatsko-srpskim odnosima. Ta nada je opravdana, jer je rezultat velikih preslagivanja na hrvatskoj političkoj sceni, za koje je sigurno dobrim dijelom zaslužan premijer Andrej Plenković (HDZ). Nakon što se uspješno obračunao s radikalima u vlastitoj stranci i premoćno pobijedio na unutarstranačkim izborima, iznenadio je mnoge izborom koalicijskog partnera. Odlučio se, među ostalima, za SDSS, a ne za, na prvi pogled, ideološki bliskiji Domovinski pokret Miroslava Škore. I time stvorio uvjete za pomak HDZ-a iz desnog ugla u smjeru centra.
No, vratimo se na početno pitanje: Je li Miloševićev korak prevelik ili premalen? Ni jedno ni drugo nego je u ovom trenutku, jednostavno, korak u pravom smjeru. Samo je važno da sad taj korak ne ostane jedini.
