Operaciju je vodio Sidni Gotlib (Sidney Gottlieb=, a njegov tim sastojao se od pomaknutih kemičara, špijuna, hipnotizera, nacističkih ljekara...

Ester Šrir (Esther Schrier) imala je teško djetinjstvo: rano je ostala bez roditelja pa su je odgajali rođaci. Ali bila je pametna, vrijedna i uporna djevojčica te se nakon završene medicinske škole zaposlila kao bolničarka u Židovskoj općoj bolnici u Montrealu. Svog budućeg supruga Haskella Schriera upoznala je tijekom spoja na slijepo, a vjenčali su se 1955. godine. Tri godine kasnije rodila je djevojčicu, no nažalost beba je umrla nakon tri tjedna od posljedica infekcije stafilokokom. Esther je bila neutješna i depresivna te se borila s osjećajem krivnje za smrt djeteta. Početkom 1960. godine ponovno je zatrudnjela. Kako se i dalje mučila s osjećajem krivnje, njezin suprug obratio se uvaženom psihijatru dr. Ewenu Cameronu iz psihijatrijske bolnice Allan Memorial Institute o kojeme je čitao u novinama. No Haskel Šriver (Haskell Schriver) nije znao da je Ivan Kamerun (Ewan Cameron) surađivao na tajnom projektu MK-ULTRA koji je pokrenula američka obavještajna služba CIA.

Cilj toga projekta bio je kontrolirati ljudski um pomoću droga i metoda poput hipnoze te je od siječnja 1957. do rujna 1960. godine, CIA Cameronu dala sredstva u iznosu današnjih pola milijuna dolara. Trudna Ester Šrir (Esther Schrier) provela je mjesec dana u tzv. sobi za spavanje gdje su pacijenti bili dovedeni u stanje kome izazvano drogom. Kameron je vjerovao da će mu "razbijanje" uma pacijenta do dječjeg stanja - lijekovima i terapijom elektrošokovima - omogućiti da "reprogramira" njihov um. Dio njegova režima reprogramiranja uključivao je ono što je nazvao "psihičkom vožnjom": puštanje snimljenih poruka pacijentima 20 sati dnevno, bilo spavaju ili su budni. No mjesec dana terapije gotovo je uništilo Ester. Nakon izlaska iz psihijatrijske bolnice, nije prepoznala muža, nije mogla gutati ni govoriti te je patila od inkontinencije. No nastavila je ići na tretmane elektrošokovima kod dr. Kamerona sve dok u rujnu 1960. godine nije rodila sina Lojda (Lloyda). Bila je toliko loše da se jednostavno nije mogla brinuti o bebi. Ester Šrir umrla je 2017. godine u 84. godini, a prema riječima njenog sina Lojda, uprkos svemu što je prošla, uspjela je živjeti punim životom.

- Bilo je suludo raditi takve eksperimente na trudnici. Mislim da sam imao sreće jer nisam imao ozbiljne nuspojave. Jedino sam u školi bio sporiji od ostale djece - kaže Lloyd Schrier, jedan od sugovornika u nedavno emitiranom istraživačkom serijalu Brainwashing američke TV mreže CBS koji je bio posvećen zloglasnom projektu MK-ULTRA. No mnogi Cameronovi pacijenti izašli iz psihijatrijske bolnice Allan bili su potpuno slomljeni i nikad nisu uspjeli pronaći put do života koji su nekad vodili. Stotine rođaka i potomaka pacijenata na kojima je Ivan Camerun (Ewan Cameron) provodio monstruozne eksperimente sad traže financijsku nadoknadu i izvinjenje kanadske vlade. Naime, dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti pokazuju da je kanadska vlada 1960-ih ne samo znala da se CIA-in projekt MK-ULTRA provodi i u Kanadi nego je, da stvar bude nevjerojatnija, i financijski pomagala zastrašujuće eksperimente dr. Camerona. Tijekom ranog perioda hladnog rata, CIA je bila uvjerena da su komunisti otkrili lijek ili tehniku ​​koja će im omogućiti kontrolu nad ljudskim umom. Kao odgovor na to, CIA je započela vlastiti tajni program, nazvan MK-ULTRA, u potrazi za lijekom za kontrolu uma koji bi mogao biti oružje protiv neprijatelja. Projekt MK-ULTRA vodio je kemičar dr. Sidni Gotlib (Sidney Gottlieb).

- Neki su Gotlibovi eksperimenti prikriveno financirani na američkim univerzitetima i istraživačkim centrima, dok su drugi provedeni u američkim zatvorima te detencijskim centrima u Japanu, Njemačkoj i na Filipinima - rekao je za National Public Radio (NPR) novinar Stiven Kinzer (Stephen Kinzer). Primjerice, u monstruozni projekt bila su uključeni slavni univerziteti Harvard, Columbia, Massachusetts Institute of Technology (MIT), Vanderbilt i druga. Kinzer je nekoliko godina istraživao projekt MK-ULTRA i krajem prošle godine objavio je knjigu "Poisoner in Chief: Sidney Gottlieb and the CIA Search for Mind Control" (Glavni trovač: Sidney Gottlieb i CIA-ina potraga za kontrolom uma). Sidney Gottlieb rođen je 1918. godine u Bronxu u porodici ortodoksnih Jevreja porijeklom iz Mađarske. Rođen je s deformacijom uvrnutih stopala, ali to ga nije spriječilo da kasnije postane strastveni folk plesač. Baš kao što ga ni mucanje nije spriječilo da u kasnijoj životnoj dobi stekne magisterij iz govorne terapije. Diplomirao je hemiju na Univerzitetu Wisconsin, a njegov mentor Ajra Boldvin (Ira Baldwin) bio je 1941. godine direktor tajnog američkog programa razvoja biološkog oružja. No do 1950. godine prioriteti su se promijenili.

Nuklearno oružje nadmašilo je biološko, a novo područje interesa bio je ljudski um. Vojni znanstvenici koji su istraživali psihoaktivne droge već su surađivali s CIA-inim istraživačima koji su ih primjenjivali na zatvorenicima. Ali program je trebalo dodatno poticati. CIA je trebala "maštovitog kemičara" čija ambicija ne bi bila sputana savješću ili pravnim okvirima. Baldwin je preporučio Gottlieba koji je u ljeto 1951. godine počeo raditi u CIA-i u to doba posebno zainteresiranoj za LSD (dietilamid lizerginske kiseline) koji je švicarski kemičar Albert Hofmann najprije sintetizirao 1938. godine, a pet godina kasnije i probao. Kontrolirane studije na pacijentima koji su imali psihičke probleme pokazale su da LSD djeluje umirujuće pa je početkom 1950-ih CIA dala nalog da Gottlieb kupi sve svjetske zalihe te psihoaktivne droge. Gottlieb je tako donio LSD u SAD te ga počeo širiti po bolnicama, psihijatrijskim klinikama, zatvorima i drugim institucijama, sve s ciljem da se otkrije kako ljudi reagiraju na drogu te može li se ona koristiti kao sredstvo za kontrolu uma. Naravno, sve se to odvijalo u strogoj tajnosti, a prvi volonteri u istraživanjima bili su CIA-ini agenti i znanstvenici uključujući i samog Gottlieba koji je kasnije priznao da je LSD uzeo više od 200 puta. Gottliebov tim sastojao se od šarolikog društva kojeg ne bi očekivali na nekim znanstvenim istraživanjima. Bilo je tu pomaknutih kemičara, hladnokrvnih špijuna, mračnih mučitelja, hipnotizera, zaljubljenika u elektrošokove i nacističkih liječnika koji su Amerikancima prenijeli svoje bogato i monstruozno iskustva eksperimenata u koncentracijskim logorima.

Osim LSD-a, u CIA-inim eksperimentima su obilno korišteni meskalin, kokain i marihuana. Dobrovoljci koji su tijekom eksperimenata uzimali LSD, u velikom broju slučajeva su to smatrali vrlo ugodnim iskustvom i o tome su pričali svojim prijateljima među kojima su bili pisac Ken Kesey, poznat po knjizi "Let iznad kukavičjeg gnijezda", poznati tekstopisac Robert Hunter i pjesnik Allen Ginsberg. Tako je Sidney Gottlieb na neki način pospješio razvoj kontrakulture 1960-ih. Nakon početnih eksperimenata s LSD-om u kojima su sudjelovali dobrovoljci, Gottlieb je širio ispitivanja na zatvorenike. Jedan od njih bio je poznati kriminalac Whitey Bulger koji se u zatvoru u Atlanti dobrovoljno prijavio za eksperiment čiji je cilj naći lijek za shizofreniju. Kao dio ovog eksperimenta, dobivao je LSD svaki dan više od godinu dana. Kasnije je shvatio da to nema nikakve veze sa shizofrenijom, nego da je bio je zamorac u tajnom vladinom eksperimentu čiji je cilj bio vidjeti kakve su dugoročne reakcije ljudi na LSD. Bulger je nakon toga pisao o svojim iskustvima koja je opisao kao prilično strašna. Mislio je da će poludjeti.

- Bio sam u zatvoru zbog počinjenja kaznenog djela, ali oni su počinili veći zločin prema meni", zapisao je Bulger koji je tek nekoliko godina pred smrt saznao da je 1956. godine bio sudionik projekta MK-ULTRA u zatvoru u Atlanti. Rekao je svojim prijateljima da će pronaći liječnika u Atlanti koji je vodio zatvorski eksperiment s LSD-om i ubiti ga. No nije uspio u svom naumu jer je 2013. godine uhićen i osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog niza ubojstava koje je počinio. Umro je prije dvije godine u 89. godini života u zatvoru u Bostonu. Prema Kinzerovom istraživanju, mnogi od sudionika Gottliebovih eksperimenata bili su izloženi psihološkom mučenju u rasponu od elektrošoka do visokih doza LSD-a. Primjerice, u jednom projektu djeca u dobi od šest do 11 godina kojima je dijagnosticirana shizofrenija dobivala su LSD svaki dan tijekom šest tjedana. CIA je uvela nadzor i nad brojnim bordelima koji su bili ozvučeni da bi se proučavalo kako kombinacija seksa i droga utječe na spremnost muškaraca da odaju tajne.

- Gottlieb je želio otkriti na koji se način može preuzeti kontrola nad ljudskim umom i shvatio je da je to proces iz dva dijela. Prvo, morali ste 'razbiti' postojeći um. Drugo, morali ste pronaći način da u tu novonastalu prazninu ubacite novi um. Ne znamo koliko je ljudi umrlo, ali mnogi su životi trajno uništeni. Na kraju je Gottlieb zaključio da kontrola uma nije moguća - rekao je Stephen Kinzer. Projekt MK-ULTRA ugasio se 1973. godine kad je tadašnji američki predsjednik Richard Nixon smijenio Richarda Helmsa, direktora CIA-e i Gottliebova zaštitnika. No prije nego li će krenuti suđenje odnosno istraga Kongresa Helms naredio da se svi dokumenti koji govore o monstruoznom projektu MK-ULTRA unište.

Ipak, dio dokumenata je sačuvan, a istraga koju je pokrenuo američki Kongres zasnivala se i na iskazima brojnih svjedoka. Tako je u javnost isplivalo i Gottliebovo ime. Nakon što se MK-ULTRA ugasila, nastavio je voditi CIA-in program koji je stvarao otrove i visokotehnološke uređaje za špijune. No između 1975. i 1977. godine nekoliko puta je dao iskaz pred članovima dva odbora američkog Kongresa. Njegov odvjetnik nazivao ga je "Dr. Smrt". Gottlieb je tijekom svjedočenja u Kongresu tvrdio da se ne sjeća ogromnih dijelova svog vremena u CIA-i, ali mnogi su ljudi spoznali da su bili žrtve njegovih eksperimenata. Slijedile su godine parnica i na kraju se nazirala mogućnost da Gottlieb bude osuđen. Na kraju, novinar Seymour Hersh koji je Gottlieba posjetio zadnjih godina života opisao ga je kao "uništenog čovjeka, prožetog krivnjom". Sidney Gottlieb umro je u svom domu u Virginiji 7. ožujka 1999. godine u 81. godini života. Njegova supruga Margareth nije objavila uzrok smrti, a New York Times napisao je da je bio "neka vrsta genija". Drugi su ga nazvali ludim i perverznim znanstvenikom.