Dakle ipak postoji natjecanje Putinovog režima protiv njemačke i evropske zaštite klime. Tko u tome pobjedi, u šaci ima i potrošače u Njemačkoj i sljedeće vlade. Hoćemo li se dati zavesti slatkom otrovu jeftinog plina iz Rusije ili će se Njemačka brzo okrenuti regenerativnim oblicima energije kako bi ograničila plinove koje štete klimi?

Vanjskopolitička šteta

I vanjskopolitička šteta koja je nastala se može ispraviti samo jasnom politikom. Ovaj njemačko-ruski plinovod moskovske tvornice novca Gazprom je podijelila Evropu i Zapad. Njemačka kancelarka je sa svojom argumentacijom koja se čula godinama, odgovorna za vanjskopolitičku štetu: taj projekt se gurao protiv volje Europskog parlamenta, usprkos protivljenju najbližih prijatelja - Francuske, skandinavskih zemalja, baltičkih zemalja i prije svega Poljske. I na koncu, protiv volje američkog kongresa.

Ova politika Berlinske republike se tako oprostila od do tada dvije stalne konstante njemačke vanjske politike: bez obzira jesu li politiku vodili vanjskopolitički sokolovi kao Willy Brandt ili golubovi kao Helmut Kohl, Njemačka prije svega stoji uz svoje najbliže prijatelje i partnere i na toj osnovi zastupa svoje interese. Tako je bilo čak i kad su Velika Britanija i Francuska još imale dvojbi, je li ujedinjenje Njemačke doista tako dobra ideja. Tek kad se Pariz uvjerio, došlo je do sporazuma 2+4.

Lutanje Angele Merkel

Djelovanje Angele Merkel kod ovog ruskog plinovoda se nasuprot tome može ocijeniti samo kao očajničko lutanje, kako nekako izaći iz nerješive dvojbe. Putin i njegovi sljedbenici pak plinovod vode kao geopolitički projekt kako bi ucijenili Ukrajinu.

Njemačka i kancelarka na odlasku mogu biti sretni da su nakon mračnih godina Trumpa u Washingtonu došli vanjskopolitički profesionalci koji su ukazali na put iz te bijede. Čak i protiv volje većine u Kongresu, bez obzira na stranačku pripadnost. U prilog Merkelice je njen velik ugled kojeg uživa u visokim političkim krugovima u američkom glavnom gradu. A i da je u njenom djelovanju u procesu iz Minska spasila ljudske živote uzduž bojišnice na istoku Ukrajine i time je u Kijevu zadržala barem ostatak nekakvog povjerenja. Ali ne više od toga.

Otvoriti - ali i zatvoriti

U budućnosti, Njemačka mora isporučiti što je obećala i vratiti se solidnoj i vanjskoj politici koja budi povjerenje. Dozvola korištenja plinovoda Sjeverni tok 2 smije se dati samo na temelju nedvosmislenog ugovora koji će jamčiti da Rusija neće zatvoriti slavinu novca Ukrajini kao zemlji kroz koju inače prolazi ruski plin i nakon 2024. kad završava rusko-ukrajinski sporazum.

Prije svega se Berlin mora oprostiti od geopolitičke naivnosti proteklih godina i zajedno s našim prijateljima u Parizu, zastupati zajedničke interese Europe. To sad znači i sljedeće: slavinu za plin na istoku Njemačke koristiti za ono što on doista jest. Jer on nije tek neka tehnička naprava u lancu posve gospodarskog projekta, nego instrument moći u geopolitici. A on se kreće u dva smjera: može biti otvoren, a može ga se i zatvoriti.

Tu se ništa nije promijenilo još od prvih isporuka cijevi zapadnonjemačke tvrtke Mannesmann Moskvi u sedamdesetim godinama. Oni su bili instrument aktivne politike Willy Brandta kako će se približavanjem dogoditi i promjene i bili su jedna od mnogih kockica koje su na koncu istočnim Nijemcima dali mogućnost na ulici se osloboditi komunističke vladavine.

Da upravo Angela Merkel to nije vidjela još od samog početka je osobito uznemiravajuće.