Paulina, koja ima samo tri godine krenula je sa sestrom iz Ukrajine.

Njena starija sestra Milena je upravo postala njena petnaestogodišnja skrbnica, a sve što u životu imaju stane u dva-tri ruksaka.

- Namjeravamo da idemo prema Francuskoj - kaže sagovornica za N1.

Paulina i Milena su samo dvije od sada već preko dva miliona ukrajinskih izbjeglica koje su pobjegle od terora u domovini. Desetine hiljada žena s djecom dnevno pređe opasnu rutu do Poljske preko graničnog prijelaza Medika. Nakon registracije, zapute se autobusima do Krakova ili Varšave. Ili pak do trećih zemalja, tačnije njih 500.000.

Kasno uvečer je stigla još jedna porodica i Dnjepra. Lisa nam kaže da su u grupi njena majka, sestra i prijateljica. Lisin je otac ostao u Ukrajini jer je na snazi i dalje “maršalov zakon”, potvrdila je i majka, Natalia, te ne može napustiti Ukrajinu. I nane i djedovi su ostali u Ukrajini, jer ne žele napustiti zemlju.

Na djelu i humanost. Diego je stigao s prijateljima iz Španije kako bi služio paella-u za pridošlice, tu i tamo začuju se zvuci i španske gitare. Kaže, kuhaju od zore sve dok i posljednja porodica ne prođe kroz registraciju u Przemyslu kasno u noć.

Diego kaže da služe rižu, tradicionalna španska jela, meso i suhomesnate proizvode, vruću supu, čaj i kafu. Tuga i strah u očima izbjeglih, kaže. Ne znaju gdje su pošli, gladni su i žedni.

Dječija radoznalost, ali i umor kao u novoj životnoj prekretnici Pauline s početka naše priče. Milena kaže da je najteži očaj u ovim momentima. Nije mogla ni pretpostaviti da će se njen život ovako drastično promijeniti.

Poljska i dalje drži otvorene granice, iako su svi prihvatni kapaciteti popunjeni do zadnjeg mjesta. Lisa je zahvalna. Mladalačka ushićenost. Novi život bez rata. Zahvaljuje Poljskoj na raširenim rukama.

A, onda smo i mi raširili svoje ruke dok se rastajemo od ljudi koji prvi put, a i zadnji put vidimo. I u tom kratkom momentu poznanstva, ispričali smo svoje priče, piše N1.