Ratno predsjedništvo Bosne i Hercegovine vršilo je pripreme za konferenciju koja je trebala uspostaviti mir u zemlji i donijelo je Platformu koja je sadržavala stavove koje će naša delegacija zastupati na toj konferenciji, istovremeno odredivši sastav delegacije na čelu s ministrom vanjskih poslova Harisom Silajdžićem.  

Članovi delegacije

Za članove delegacije su određeni Mirko Pejanović, tada član Predsjedništva, Miro Lazović i Mariofil Ljubić, tadašnji predsjednik i potpredsjednik Skupštine, i Muhamed Filipović, poslanik i član Ratnog predsjedništva. Osim Platforme, ova delegacija nije imala nikakvih instrukcija.

Naime, kad se ima u vidu da su i lord Karington (Carrington) i portugalski ambasador Kutiljero (Jose Cutileiro), s kojima su naši predstavnici vodili razgovore, predlagali podjelu teritorije naše zemlje, moglo se pretpostaviti da u Evropi prevladava mišljenje da se za postizanje mira u našem slučaju može primijeniti formula koju su evropske sile već primjenjivale kada su, u cilju smirivanja sukoba između Srba i Hrvata, odlučili da podijele Bosnu i Hercegovinu, i tako zadovoljile sukobljene strane, a račun da plate muslimani i Bosna i Hercegovina.

Ništa od toga oni koji su odlučivali i diktirali našu političku i diplomatsku strategiju nisu imali u vidu, niti uzimali u obzir kako bi naša delegacija bila adekvatno pripremljena i mogla na odgovarajući način parirati osnovnoj ideji o rješenju putem podjele Bosne, a što ju je u Ženevi očekivalo.

Ono što nas je dočekalo bila je stvarnost suočavanja sa činjenicom da smo dovedeni tu da dizajniramo ideju podjele Bosne i Hercegovine po planu koji su zamislili vodeći evropski političari, što je značilo ignoriranje Rezolucija UN-a i Londonske konferencije i banalnu prevaru žrtve agresije koja se kasnije razvila u genocid nad Bošnjacima. Osnovu za takav razvoj postavila je sama ideja da je Bosnu i Hercegovinu moguće podijeliti putem stvaranja homogenih jednonacionalnih teritorija.

Nekompetentni ljudi

Tu nemoguću misiju bilo je moguće ostvariti samo putem masovnog istrebljenja stanovništva s teritorija na kojima je ono stoljećima živjelo. Naravno, naša delegacija je bila dvostruko hendikepirana u cijeloj ovoj historiji.

Prvo, ona je stvorena na takav način i u takvom sastavu kao da se ne pregovara o vitalnim problemima opstanka države i naroda, zbog čega je bila sastavljena od nekompetentnih ljudi, a stavljanje na čelo delegacije ministra vanjskih poslova koji je veći dio vremena provodio putujući po svijetu još više je umanjilo značenje i sposobnost delegacije da adekvatno reagira na zbivanja i stvari postavlja na svoje mjesto.

Kad sam dobio upozorenje od mog prijatelja Majkla Rokara (Michael Rocard) da je konferencija o miru, ustvari, konferencija koja ima zadatak da legalizira rat, pretvarajući ga iz agresije Srbije u građanski rat i da shodno toj promjeni ocjene karaktera rata ishodi rješenje koje sve učesnike, i agresore i žrtve agresije, tretira jednako, a to znači da se zadovolje strane koje su ušle u rat s namjerom rušenja države Bosne i Hercegovine, meni je postalo jasno zašto je Miteran (Francios Mitterand) u Sarajevu rekao da „rat u Bosni i Hercegovini nije ni vojni, ni politički, nego humanitarni problem“.

Odnosno, postalo mi je jasno zbog čega mi mjesec razgovaramo s Ahtisarijem (Martti Ahtisari) o ustavnim problemima i novom modelu ustavnog uređenja BiH, pa sam o svemu obavijestio predsjedavajućeg Aliju Izetbegovića i zatražio da mi obustavimo naše učešće u toj farsi od pregovora o miru. Argumentirao sam to time kako je logično da prvi korak jedne konferencije o miru u državi koja je napadnuta bude prekid svih ratnih djelovanja i vraćanje pregovora u institucije države, gdje bi bili nastavljeni pregovori o problemima naših odnosa, uz asistenciju međunarodne zajednice.

Jasan smisao

Uz to sam ga obavijestio i o informaciji koju sam lično dobio od Rokara, tada premijera Francuske, koji mi je rekao da je naš problem već riješen razgovorima Miterana, Kola (Helmuth Kohl) i Mejdžora (John Major), koji su vođeni u Parizu, a koji su donijeli stav da “Evropa mora omogućiti Srbima da nadoknade gubitak Jugoslavije, ali da se ta nadoknada ne smije dogoditi na račun Hrvatske, nego na račun BiH, te da i Hrvatskoj treba omogućiti da ispravi svoju neprirodnu granicu prema BiH, dok muslimanima treba omogućiti preživljavanje“.

Meni je tada bio u potpunosti jasan smisao Miteranove izjave u Sarajevu, jer iz svega proizlazi da je za nas, muslimane, rezervirano to humanitarno rješenje o preživljavanju i to tako da nas reduciraju na malu enklavu između Srbije i Hrvatske koja će se istopiti logikom procesa koji u takvim uvjetima nastaju.

Nažalost, sva moja nastojanja da se naša država postavi mnogo odlučnije, da insistira na činjenici svoga milenijskog postojanja i svoga međunarodnopravnog položaja, budući da je bila općenito priznata država i da je postala članica UN-a, što znači da su i UN i svaka njena članica bili dužni da poštuju njen teritorijalni integritet i ustavni sistem koji je priznat implicite s priznavanjem same države i njenim izborom u UN, bila su uzaludna.