Prvi januar je Svjetski dan mira. Nekad, 1968. godine, obilježavanje ovog dana je potaknuo papa Pavle VI. I neka je. Nikad dovoljno podsjećanja na značaj mira u svijetu. 50 godina podsjećanja na mir, a opet toliko rata u svijetu.
KOLUMNE
Prvi januar je Svjetski dan mira. Nekad, 1968. godine, obilježavanje ovog dana je potaknuo papa Pavle VI. I neka je. Nikad dovoljno podsjećanja na značaj mira u svijetu. 50 godina podsjećanja na mir, a opet toliko rata u svijetu.
Zazivanje rata
Bosna i Hercegovina je na najteži način iskusila koliko je život bez mira jeziv i besmislen. No, i danas neki ljudi kao da žude za ratom. Čitam neki dan huškačke riječi prijatelja koji je 1993. godine nekim poslom izašao iz BiH i nikad se više nije vratio. Danas sretno živi daleko od domovine. I ne prestaje zazivati rat stalno pišući na društvenim mrežama kako "njih" treba konačno pobijediti.
"Oni" su pripadnici drugih naroda. Kako im se ne trebaju dati slobode i prava koje zahtijevaju. Veli, da će tek tad BiH biti oslobođena i sretna. Htjedoh napisati: "Pa šta čekaš, vrati se. Pušku u ruke, pa sve od sela do sela, grada do grada, uspostavljaj sreću i veselje". Nisam ništa napisala, ali mi je ostalo nejasno šta je htio tim komentarom postići. Koju poruku građanima BiH poslati. I, nažalost, nije jedini koji zaziva rat. Nije bio istjeran iz svog doma, nego je birao da ode, jer mu se htjelo.
Djeca u BiH su još taoci borbe svojih roditelja za golu egzistenciju. Brinu da li će imati novac za nove patike ili torbak za školu. O putovanjima, odlasku u zoološki park, vožnji avionom, putovanju vozom kroz zemlju ili treniranju skupih sportova i ne razmišljaju, jer im se ne može. Toj djeci treba osigurati mir i uvjeriti ih u budućnost bez nasilja i oskudice, a ne buditi kod njih očajničku želju da odu negdje daleko, jer bi neki novi rat mogao izbiti.
Srce majke
Pamtim dječaka čiji je otac poginuo u prošlom ratu. Danas odrasli, samosvjesni čovjek. Zaposlen. Veli da bi njegov otac, pali borac, bio nesretan da zna da i danas neki obijesni ljudi šire nacionalističku mržnju. Neovisno kako se zovu. Sjećam se dana kad su im javili, na samom kraju rata, da je otac poginuo. Sestrice su od njega krile tu istinu. Očeva stara majka nije plakala. Nije imala snage. Šutjela je, skamenjena od boli. U stan im je ušla komšinica. Drukčijeg imena. Zastala je od bojazni hoće li je starica primiti. A starica je samo mahnula rukom i rekla: "Uđi, sine, i ti si moje dijete. Nisi ti ubila mog sina. Zli ljudi su ga ubili. Neka se nijednoj majci, ma gdje da je u ovoj Bosni, ne ponovi ova tuga."
Bile su to riječi kao u kamen uklesane. Bol ju je učinila velikom zbog njene otvorene duše i velika srca. Srca jedne majke. Malo zatim i ona je zauvijek zaspala. Otišla je sinu. Njeni unuci su naučili najvažniju lekciju. Nikad ne mrziti. Nikad govoriti zlo o drugima samo zato što su drugi. Mnogi su u ovoj zemlji otjerani u smrt, a neki se danas pokušavaju igrati s budućnošću njihove djece. Djeca ne biraju ni rat ni mir. Njima se daje oboje. Zar neko uistinu može djetetu željeti rat i smrt? Ko je toliko odvažan da se igra sa životima? Očito neki nama svima tuđi ljudi, smješteni u neku svoju daleku i iluzornu stvarnost, žele još uvijek krhki mir u BiH staviti na probu.
Mir nije samo tek fraza koju treba spominjati od prilike do prilike. Mir je svetost koja mora biti neupitna. Zaboravih, rekla je starica još i ovo: "Mir, dijete moje, ne može biti postignut nasiljem. Neka se prestanu ubijati. Mir može biti postignut jedino kroz razumijevanje. Sjedi do mene."
SJAJNI "DIJAMANT"
PODEBLJAN REKORD ZA BIH