U vezi s pripremama konferencije u Dejtonu za mene su bile interesantne dvije stvari. Mislio sam da će me uvrstiti u delegaciju, i to sam očekivao ne samo ja nego i brojni politički komentatori iz cijeloga svijeta, a o tome najbolje govori činjenica da me je iz Dejtona nazvao Roj Gatman (Roy Gutman) i izrazio čuđenje kako to da me Izetbegović nije uvrstio u delegaciju.

Klauzule o podjeli

- Muhamed, pa nevjerovatno je da Vi niste ovdje, jer nema nikakvog limita u broju članova delegacije. Milošević je doveo 22 člana delegacije, Tuđman 24, a Izetbegović samo četiri, od kojih nijedan nema nikakve kompetencije da vodi pregovore. Amerikanci sve plaćaju i troškovi uopće nisu u pitanju - rekao mi je Gatman.

Gatmanu sam morao kazati da ne znam za razlog, mada sam shvatio da je Izetbegović ljut na činjenicu da sam ja na jednoj konferenciji za štampu citirao njegove brojne izjave o tome kako Vlada Bosne i Hercegovine nikada neće pristati na podjelu zemlje i da je to element koji predstavlja limit koji bosanska strana postavlja svakom mogućem sporazumu.

Meni je poznato ko je Izetbegovića informirao o ovom mom postupku, jer je taj isti čovjek bio posrednik između MI6 i nekih naših političara, a kasnije je postao glavni savjetnik Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown), dok je vjerovatno po nalogu MI6 obavijestio Izetbegovića da Filipović neće biti pogodna ličnost na pregovorima u Dejtonu.

Naravno, nisam očekivao da će to što se zbivalo iza kulisa u okviru priprema za usvajanje Dejtonskog sporazuma niti sam smatrao da treba da krijem da se ne slažem s tim sporazumom, jer sam to stajalište javno izložio na zasjedanju Skupštine Bosne i Hercegovine održane u Zenici kada sam podnio prijedlog rezolucije kojom Skupština zabranjuje bilo kojem funkcioneru države BiH da potpiše sporazum koji sadrži klauzule o podjeli Bosne i Hercegovine.

Privatni ministar

Tu rezoluciju sam podnio u prisustvu Alije Izetbegovića i svih poslanika, odbijajući čak da prihvatim objašnjenje ministra Šaćirbegovića o potrebi da prihvatimo podjelu u relaciji 49:51 posto riječima da ja ne smatram njega legitimnim ministrom, jer je građanin Amerike i da on može biti privatni ministar gospodina Izetbegovića, ali ne i naše države.

Prihvatio sam, međutim, objašnjenje koje je dao tadašnji predsjednik Vlade Silajdžić uporedivši njegovo objašnjenje da nam je na stolu dat prijedlog da podijelimo teritorij u srazmjeri 49 posto za Srbe i 51 za sve ostale, uporedivši to s postupkom izvjesnog Smaila efendije Ekića koji je bio poznat kao veliki ljubitelj hurmašica i koji je na sličan način podijelio tepsiju hurmašica koja je bila iznesena na sofru prilikom jednog događaja kojem sam prisustvovao.

Dakle, da ja ne budem član delegacije bila je mjera opreza, jer je svako mogao znati da ću se usprotiviti rješenju koje je pod firmom stava da je moralno opravdano napraviti manju nepravdu kako bi se spriječila veća, i da to ne mogu prihvatiti kao moralno, pravno i logično objašnjenje s obzirom na obavezu međunarodnih faktora da zaštite teritorijalni integritet i suverenitet nezavisne države i članice Ujedinjenih naroda.

Ako tvorac rješenja zna i ako je svjestan da rješenje nije dobro, ali da je manje zlo nego rat, tada je mogao na stotine različitih načina ishoditi obustavu rata, a u slučaju da predlaže neko određeno rješenje, morao je voditi računa o tome da to manje zlo ne traje suviše dugo kada kumulacija njegovih loših strana prerasta u ogromno zlo nepodnosivo ljudima koji to moraju trpjeti.

Sve ostalo je advokatsko manipuliranje brutalno po svojoj prirodi i katastrofalno po svojim posljedicama. Međutim, cijeli taj kontekst doveo je mene u poziciju izolacije koja je našla jedan od najapsurdnijih izraza koji je u svjetskoj diplomatiji poznat.