Svi koji iole ozbiljnije promišljaju ne samo situaciju u Bosni i Hercegovini, regiji, nego i cijelome svijetu, saglasni su da su nakon Drugog svjetskog rata, koji se odigrao kao velika konflagracija demokratskih snaga sa snagama fašizma i pobjedom demokratskih snaga, stvoreni uvjeti za nastanak ere mirnog razvitka i, jednostavnije rečeno, tehničkog sređivanja problema koje je mučna prethodna historija Evrope i svijeta ostavila tadašnjoj generaciji.

Nestvarne zamisli

A historija je pobjednicima nad fašizmom ostavila u naslijeđe kolonijalni sistem koji je bio ne samo nemoralan već i politički neproduktivan, jer nije bio u stanju da ostvaruje ciljeve koje su mu njegovi tvorci postavljali. Pobjednici nad fašizmom su stvorili i Organizaciju ujedinjenih naroda koja je trebala biti ne samo čuvar teško postignute pobjede i uspostavljanja mira nego i faktor koji će programirati mjere razvoja u svijetu koje će voditi ujednačavanju stanja i mogućnosti ljudi kao bitnom faktoru ostvarenja pretpostavki za trajniji i mirniji razvoj.

Nažalost, nije proteklo ni nekoliko godina, a ove lijepe zamisli su se pokazale nestvarnim i došlo je do sukoba između grupacije komunističkih zemalja i grupacije demokratskih zemalja, tj. do Korejskog rata, koji je pokazao da su političke snage u svijetu ekstremno polarizirane. Nova polarizacija nastala je kao posljedica načina rješavanja problema koje je ostavila vladavina fašizma i dugotrajni rat.

Naime, pobjednici nad fašizmom Sjedinjene Američke Države, Sovjetski savez, Velika Britanija, Francuska i Kina su nizom sporazuma od Kazablanke do Jalte mir utemeljili na ideji podjela svijeta na zone utjecaja koji se sveo na utjecaj dva bloka sila. Ostvarenje ovog plana izazvalo je jačanje suprotnosti koje su dovele do cijelog niza lokalnih ratova u Koreji, Malaji, Indoneziji, Indiji, Pakistanu i Indokini, a kasnije se ta situacija prenijela i na Bliski istok, gdje je nastao palestinsko-židovski rat i cijeli niz lokalnih sukoba u Africi.

Od trajnog mira, harmonizacije interesa i mogućnosti država i ljudi u svijetu nije preostalo ništa drugo osim nove i još dublje podjele svijeta na dva pola u nešto reduciranom obliku, budući da je nekadašnji Pokret nesvrstanih, koji je funkcionirao kao faktor amortizacije i sprečavanja eventualno velikog sukoba, nestao, a veliki sukob sprečava samo strah svih da su stvorena i toliko raširena sredstva masovnog uništavanja da svaki veliki rat sličan onom kakav se odigrao sredinom 20. stoljeća vodi svijet u apsolutnu katastrofu.

I ako izuzmemo slučaj, što u historiji nije rijetko, koji može da dovede do velike konflagracije bez obzira na namjere učesnika te igre, te svijet bude pošteđen nuklearne katastrofe, ostaje opravdani strah od drugih vrsta katastrofe, a to je klimatska katastrofa i porast broja stanovništva s uporednim smanjenjem obradivog zemljišta i drugih izvora za život, uz sve veću koncentraciju bogatstva u sve manjem broju ruku i sve obimnijem siromaštvu.

Iluzije i laži

Takav razvoj vodi ka sve većoj nestabilnosti, povećanju nesigurnosti, brige, potpune otuđenosti i izgubljenosti ljudi i to u dvostrukom aspektu. Niko, ma kako bio moćan i silan, ne može izbjeći negativne posljedice egzistencijalne situacije, osim ako sije iluzije i laži, a cijeloj toj situaciji veliki doprinos i težinu donosi s jedne strane ekstremna polarizacija među ljudima s milijardama stanovnika koji jedva preživljavaju ili se nalaze izvan podnošljivih granica uvjeta života, te maloga broja sve bogatijih ljudi koji vladaju današnjim svijetom.

Na drugoj strani, to izaziva turbulencije i stalne socijalne sukobe za koje niko normalan ne može pretpostaviti da neće prijeći granicu i da u izvjesnim situacijama neće izazvati pobunu velikih razmjera onih koji su poniženi i uvrijeđeni, kao i da neće dovesti do pojave novih oblika totalitarizma kako bi se ukupna situacija držala u granicama koje vladajući smatraju podnošljivim.

Sve ovo što se odnosi na svijet u cjelini, odnosi se i na Evropu, pa i na našu regiju, s time što naša regija nosi vrlo svježe ožiljke jedne konflagracije koja je završila genocidom nad jednim narodom, a nije bila ni logična ni opravdana ni razumna, niti je mogla donijeti bilo kakav rezultat. Kao mali laboratorijski ogled, situacija u našoj zemlji i u regiji dokazuje da se metodama nasilja ne mogu rješavati problemi, nego samo proizvoditi i produbljivati krizne situacije i stvarati novi problemi.

Ni 130.000 mrtvih ljudi, uništena zemlja koja je vraćena 50 godina unazad, nije pomoglo da se ostvari jedini ideal koji može proizvesti bilo koja totalitarna ili nacionalno ekskluzivna misao o posebnim pravima jednog naroda prema drugim u kojem ljudi u 21. stoljeću još sanjaju o stvaranju nacionalnih država kao da se nalazimo na početku evropske historije.

Da bismo mogli odgovoriti svim izazovima koje ovakvo stanje postavlja pred ljude i ljudsko mišljenje, a namjerno izbjegavam da kažem političare, jer naši političari za 30 godina nisu uspjeli dokazati sposobnost kvalitetnog političkog mišljenja, moramo najprije shvatiti da nam jedino kvalitetno, odgovorno, kritičko mišljenje i nauka mogu pomoći da razumijemo stanje u kojem se nalazimo i kojim i kakvim putevima možemo da ga prevaziđemo.

Svako mišljenje koje ima intenciju da spozna i razumije svijet počinje s diferencijom.

To se pogotovo odnosi na kritičko mišljenje, a diferencijacija je jedna logička kategorija čije je značenje definirao još Aristotel, a posebno ga detaljno analizirao Hegel u svojoj logici odnosno u svom filozofskom sistemu. Zadatak ovog priloga sastoji se u tome da na nizu primjera pokaže kako se može i mora vršiti diferencijacija prema različitim pojavama u životu, prema određenim idejama, politikama, načinima mišljenja, praksi, postupanju i svim drugim aspektima onoga što se zove ukupnost društvenog postojanja i djelovanja.