Samo u filmovima o diktaturama i diktatorima policijski šefovi igraju glavne sporedne uloge. Legalnim represivnim aparatom, vladajući establišment lakše održava i kontroliše vlast, eliminiše političku konkurenciju, hapsi i progoni nepodobne, uhodi i kompromituje neugodne... Povijesna je činjenica da se u nedemokratskim sredinama za policijske šefove biraju mračnjaci od naročitog povjerenja - odane režimske sluge i moralne nakaze sa pendrekom umjesto mozga!

U totalitarnim društvima nastaju likovi poput Lavrentija Pavloviča Berije, ozloglašenog šefa svih raspoloživih sovjetskih policija i tajnih službi. Mada mu taj krimen nikad nije dokazan, osnovano se sumnja da je na vrhuncu moći otrovao i svog stvoritelja Staljina.

Onda, štajaznam, Aleksandar Ranković zvani Leka, višedecenijski Titov saradnik, osnivač OZNE, UDBE i mučilišta Goli otok. Koji će polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća opasno zglajzati zbog pretjeranog njuškanja oko maršalove supruge, nenajavljenih posjeta predsjedničkoj spavaćoj sobi i dnevnom boravku, te tajnog prisluškivanja crvenog telefona u rezidenciji na beogradskoj adresi Užička 15.

Prije nego su konačno eliminisani, Berija i Ranković brutalno će uništiti živote nepreglednim kolonama nevinih ljudi. I sve svoje zločine počinili su dosljedno prilagođavajući rastezljiva zakonska rješenja vlastitim potrebama.

Policijski šefovi u bh. entitetima također dejstvuju u djelomično promjenljivim legalističkim okvirima. Matorijem od njih dvojice, odlazak u penziju godinama se nezakonito odgađa u skladu sa nečasnim potrebama režima. Po uzoru, dakle, na pokojnika Beriju i rahmetliju Rankovića, dva će Dragana, dva Lukača, izvršiti apsolutno svaki zadatak koji stigne iz stranačkih centrala SDA i SNSD-a. Makar se i ne držali zakona k'o pijan plota, hapsit će, uhoditi, eliminisati, kompromitovati!

Pametno zato kaže drug Marx: „Istorija se uvijek ponavlja dvaput. Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“