Zaokupljeni sobom, karijerom i preskupom šarenom garderobom, brendovima umjesto znanjem, kako doći do novog auta iz snova, odletjeti do egzotične destinacije, sve nas je manje briga!

Mi smo dio pretile armije od milijardu sitih koji ne vjeruju da na svijetu od ukupno sedam živi bar milijardu gladnih ljudi. Ne govorim samo o Americi već i o onim dijelovima planete koji su skoro do jučer bili na onoj drugoj strani.

Kao da se ne sjećamo kako je stradati od rata i od bolesti koje se liječe s nekoliko pilula dobrih vitamina, da ne govorim o puteru i običnoj marmeladi. 

Ratno djetinjstvo – od Bosne do Jemena 

Tačno prije godinu, u novembru 2017. godine, londonski „Guardian“ pisao je, citirajući organizaciju “Spasite djecu” (Safe the Children), da bi 50.000 dječaka i djevojčica u dobi ispod pet godina moglo umrijeti od gladi u Jemenu. To je ona država na jugozapadnom ćošku Arabijskog poluotoka – okružena prebogatim islamskim zemljama iz Zaljeva i Saudijskom Arabijom.

Dogodilo se još gore! Za 365 dana, strahuje se, a tim riječima se uvijek najavljuje katastrofa - pomrlo je čak 85.000 djece. Uzmite kalkulator pa sami izračunajte, svaki dan u prosjeku je umiralo više od 230 djece - skoro desetero svaki sat.

Prisjetimo se kako je bilo kad je za 1.425 dana opsade Sarajeva poginulo više od 1.600 djece, a stradalo mnogo više. Zato bi u Muzeju ratnog djetinjstva valjalo odmah okačiti bar nekoliko fotografija dječaka i djevojčica iz Jemena, onih u čije je otvorene umiruće oči kao raspukli svemir teško gledati, ali se s tim moramo suočiti. Jer, u Jemenu je za godinu nestao čitav jedan dječiji grad.

Hej, 85.000 djece koja nikad neće odrasti zato što svijet predugo šuti, predugo čeka, kao nekad u vezi s Bosnom. I zato što muslimani koji se hvale da to jesu, nisu to što misle da jesu!

U taj bi sarajevski muzej trebalo pozvati nove članove Predsjedništva BiH, jer tamo će, razmišljajući o Jemenu, bar na čas postati bolji ljudi, a možda i bolji bosanski političari.

Bogami, valjalo bi organizirati i ekskurziju za najvišu bosansku ulemu, čim se vrate iz Saudijske Arabije, da se u Muzeju ratnog djetinjstva podsjete čijom su zaslugom u Jemenu pomrla tolika muslimanska djeca. 

Revizija znanja i emocija 

Saudijska ratna koalicija od marta do aprila 2015. godine bombardirala je Jemen u operaciji “Odlučna oluja”. Potom je održavala pomorsku blokadu izlažući oko 20 miliona ljudi (78 posto jemenskog stanovništva) gladi i drugim stradanjima, uključujući i koleru. Svoje interese je ostvarivala uglavnom bezuspješno preko mrtve jemenske djece.

Još malo o faktima, jer i Bosanci i Hercegovci, kao građani svijeta, znanje i emocije trebaju razvrstati u posebne fioke.

U zračnim napadima na Jemen, osim Saudijaca, učestvovali su ratni avioni iz Egipta, Jordana, Maroka, Sudana i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), dok je Katar od 2017. godine suspendiran zbog ekonomske i diplomatske blokade, prvenstveno od Saudijske Arabije i UAE. Uglavnom na Jemen su nasrnuli svi Arapi iz okruženja, s časnim izuzetkom Omana, koji je inače posebna državna, diplomatska, historijska i spiritualna priča. Ne iz istih “omanskih” razloga, Pakistan je, također, odbio da učestvuje, jer parlament u Islamabadu nije izglasao rat. 

Amerikanci su za tu intervenciju pružali obavještajnu i logističku podršku, a arapski avioni su polijetali iz baza u Džibutiju, Eritreji i Somaliji. Iza njih je ostala pustoš i građanski ili, bolje rečeno, ideološki rat između lokalnih Šija (Houthi), koje, naravno, podržava Iran i Suni muslimana (Hudi), koje podržava Saudija. 

No, u toj već viđenoj priči puno je više gubitnika nego dobitnika. Bio je to još jedan delegirani, tzv. proksi rat s Teheranom, kome se još ne nazire kraj. 

Nada je u tome što Vašington sada uviđa kako se saudijska vojna intervencija u Jemenu, osim u stvarnu kataklizmu, pretvorila i u politički debakl, pa se to pokušava zaustaviti. Ne sasvim da bi se spasio Jemen, već tradicionalni saveznici. 

Pravo na hljeb i istinska vjera 

I nije samo američki predsjednik Donald Tramp (Trump) spreman da Saudijskoj Arabiji progleda kroz prste zbog bogomdatih naftnih milijardi. Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš (Guterres) odbija da digne svoj glas do visine istinskog moralnog autoriteta; i on o zvjerskom ubistvu saudijskog novinara Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) govori samo kao perfektni birokrata. A, kao, najvažnija su im ljudska prava.

Na koncu, valja to baš u ovome trenutku spomenuti – tu su i domaće bosanske obloguzije kojima su važnije pita i rahvanija nego principi i ono u šta se “principijelno” zaklinju, pa preko Rijada dograđuju Bosnu po svojoj feudalnoj mjeri.

Opet pogrešno, bez vizije, glupo i opasno.

Nije nikakva mudrost da je “prazan stomak loš politički savjetnik”, kao što je to svojevremeno rekao pametni Ajnštajn (Einstein). Ali, upravo Bosanci ne smiju zaboraviti stradanje jemenske djece i dozvoliti sebi da misle samo punim trbuhom - nema materijalnog blagostanja bez solidarnosti.

To što čovječanstvo nije dostiglo konsenzus da je pravo na hranu jedno od temeljnih ljudskih prava, tragedija je sama po sebi. A to je, tvrde umni ljudi, ne samo etička već i kriza vjere. Žalosno je da se tako i u Bosni vjera manje uvažava nego populizam i religija.