Koliko su stranke ljevice sposobne da vode proces formiranja skupštinskih većina bez SDA i da li neke od njih samo javno prizivaju vlast, a tajno sve rade da nastave grickati poslaničke mandate u ugodnoj opozicionoj zavjetrini?
Lagumdžijina Alijansa za promjene neslavno je završila kratkotrajnu vladavinu od 2000. do 2002., a u udžbenicima iz politologije kao primjer političkog sunovrata navodi se izborni krah SDP-a 2014., nakon što je ta stranka prethodno zabilježila veliku izbornu pobjedu 2010. godine, izdala ostale opozicione stranke i pala u zagrljaj SDA.
Proteklog oktobra SDP nije trijumfovao, ali je, skupa sa svojim derivatima, Demokratskom frontom i Našom strankom, dobio dovoljno mjesta u parlamentima da može činiti okosnicu vlasti.
Čak su te tri stranke osnovale i Bosanskohercegovački blok, pretenciozno nazvano udruženje stranaka koje, barem prema toku pregovora u posljednja dva mjeseca, nisu tako čvrste u odluci da prave vlade bez SDA, bez koje se može, a energično odbijaju vlast sa HDZ-om ili SNSD-om, bez kojih se ne može praviti vlast ni na federalnom ni na državnom nivou.
Pritom se, posebno DF i Naša stranka, drže za nos dok sjede sa strankama koje su dobile solidnu podršku birača upravo na žestokoj kritici SDA, poput Naroda i pravde, A-SDA ili PDA, i nazivaju ih otpacima.
Znaju i Nermin Nikšić i Željko Komšić i Peđa Kojović da prema postojećoj ustavnoj konstrukciji BiH ne mogu uzeti i jare i pare, a ni sami sigurno nisu djevice Marije. Nešto se mora žrtvovati u ime - kako to ljevičari vole reći - viših ciljeva.
U suprotnom, postoji realna opasnost da neodlučna ljevica, koja je do sada nekako preživljavala kao rijeka ponornica, na kraju doživi sudbinu Buridanovog magareta.
