Jednom izrekoh pretpostavku da, kada bismo sve ovdašnje lidere i javne ličnosti pitali da li su po ubjeđenju fašisti, sigurno bismo listom dobili odgovor: “Ne, ni govora!”.
Međutim, istina je, nažalost, potpuno drugačija. Malo je onih koji bi tom negacijom ispravno definisali sebe. Jedno je misliti šta si, a jedno je šta ti, ustvari, jesi. Evo, naprimjer, kako čovjek koji izgovori rečenicu: “Ubićemo sto muslimana za jednog Srbina”, može biti išta drugo do fašista? Naravno da ne može.
Tu famoznu rečenicu, danas to već svi znaju, izgovori Aleksandar Vučić, regionalno poznat po nadimku Peder. E, sada, eto opet fašizma. Nazvati nekoga pederom je isto tako fašizam.
Lijepa, zgodna, dobrodržeća, ali ne baš tako pametna
Jedan ovdašnji, živopisni lik, Fatmir Alispahić, na ovu temu ovako zapisa: "Ta njihova bolest ne može se zvati homoseksualizmom, već se treba zvati pederlukom, a kao politički projekt – pederizmom... Oni danas agresivno teže prikazivanju svoje suštine, i u jezičkom, i u manifestacionom obliku, i kad si o vrat vješaju natpise „Peder u duši“, i kad na „povorkama ponosa“ hodaju našminkani kao prostitutke, polugoli, pijani i drogirani, kad jedni po drugima mokre i meljaju se izmetom, prezentirajući narodu svoje devijantne običaje i opća demokratska dostignuća.” Naravno, pretpostaviti je da i Fatmir živi u strašnoj zabludi kako nije fašista.
Lijepa, zgodna, dobrodržeća, ali ne baš tako pametna, Kolinda Grabar-Kitarović kaže: “Za dom spremni je starohrvatski pozdrav, ali je vremenom kompromitiran.” Najbolji odgovor na ovu njenu tezu čuh na Fejsu, gdje hrvatski komičar Peđa Bajović konstatova: “Popuši mi je stari indijanski poziv na lulu mira. Ali je vremenom kompromitiran.”
Inače, i budale više znaju da je “za dom spremni” lično konstruisao humanista, filantrop i utemeljitelj turističkog risorta Jasenovac Ante Pavelić, a o tome i sam govori u jednom intervjuu koji dade u Argentini, u kojoj je muhadžerio u izbjeglištvu pedesetih godina prošlog vijeka.
Osim toga, prvak fašističke misli regiona, čovjek kome samo Vojislav Šešelj može parirati, dakle, jedan i jedini Zlatko Hasanbegović, rezignirano je i uvrijeđeno poručio svojoj predsjednici Kolindi: “To nije tačno. Za dom spremni nije nikakav starohrvatski, nego čisti naš ustaški pozdrav.” Tako prisustvovasmo jedinstvenoj formi javne rasprave u kojoj se jedan fašistički stav suprotstavlja drugom isto tako fašističkom stavu. Šta ima kod nas, nema niđe.
Kod Suzane Stambol, na televiziji N1, gostovali Avdo Avdić i izvjesni lik Dani(j)el Simić. Taj neugledno namršteni Simić, urednik nekog portala iz Banje Luke, je ozbiljno neinformisan, a pritom i agresivan prezenter svojih površnih stavova. Teško je doći do riječi od njega. Svetozar Ćorović jednom zapisa, a ako se dobro sjećam, ovako nekako je išla ta njegova misao: “Imaju tri grupe ljudi. Oni što znaju, i znaju da znaju. Oni što ne znaju i znaju da ne znaju. I oni treći, koji ne znaju, a misle da znaju. E ti su”, veli Ćorović, “najopasniji ljudi na svijetu.”
Dani(j)el Simić, očigledan pripadnik ove treće grupacije, agresivno, hladno, bez trunke stida i obraza, samoljubiv u svom grandioznom neznanju, iznosi javno kvaziteorije sakupljene po banjalučkim kafanama, a po kojima je u Srebrenici strijeljano svega 300 muškaraca, Sud u Hagu je institucija koja djeluje isključivo protiv Srba, na poligonu u Srbiji je dokazano kako granata na Tuzlanskoj kapiji nije mogla ubiti 71 dijete, kao ni ona na Markalama 68 osoba, 100 odsto Srba u BiH ne poštuje 25. novembar, a stranci u Ustavnom sudu BiH uvijek rade sve protiv finih, dobronamjernih i poštenih srpskih ideja.
I puno toga još reče, čitav niz sličnih gluposti iz repertoara ozbiljnog srpskog nacionaliste. Da li je voditeljica mogla biti agresivnija i spriječiti takvo divljanje nacionalizma u svojoj emisiji? Mogla je. Kako? Pa mogla je jednostavno takvog lika ne zvati u svoju emisiju. Vrlo jednostavno. Dok god tankomozgaši kao što je Dani(j)el Simić budu imali javni prostor, nećemo na zelenu granu.
Najgori su oni koji su ponosni na svoj nacionalizam
Htjedoh biti precizan, pa u gornjem pasusu Dani(j)ela Simića nazivam nacionalistom, a ne fašistom. Međutim, i iskreno, najgori su mi oni koji su čak ponosni na svoj nacionalizam. K'o biva, može se voljeti svoje, a da se ne mrzi tuđe. Ma daj, nemojte me zajebavat'.
“Mi smo u Prvom svjetskom ratu jurišali, ginuli na pravoj strani”, kažu mi dva drugara iz Beograda. “Đe ste bili, Bog vas ne ubio? Jedino da ja znam đe ste vas dva bili, to je na splavovima kod Brankovog mosta đe ispijate špricere otkad znam za vas. Nikad niste bili u Grčkoj, o kakvom solunskom frontu pričate? Ni u jednom ratu niste bili, a u Prvom svjetskom sigurno.” Busati se u prsa nečim što su drugi ljudi ostvarili i u prvom licu množine prisvajati njihovu žrtvu samo zato što slučajno pripadaš istom nacionalnom korpusu je glupo, a pomalo i nepristojno.
Ma ne, mi smo vrlo lijepa zemlja, samo je šteta što smo naseljeni. Gdje god nema ljudske intervencije na okoliš, to su sve predivni pejzaži.
I šta da radi omladina koja živi u ovakvom okruženju? Odgovor može biti leži u narednim redovima: "Tko god malo bolje pogleda u ovu našu Bosnu i Hercegovinu, neće u njoj vidjeti tri odvojena, različita nacionalizma, nego jedno opako zmijoliko čudovište s tri skoro identične glave." Ovo je na Prometeju napisao Marijan Oršolić početkom 2013. godine, a odmah nakon toga se spakovao i razgulio u Austriju.
Eto, izgleda da omladina Marijanov primjer treba slijediti. Čini se, i slijede.
