Prisustvo mene kao predsjednika Foruma za zaštitu Muslimana u Banjoj Luci za Aliju Izetbegovića bio je pozitivan znak, jer je to osiguralo da SDA prva organizira svoje skupove i formira svoje ogranke. Zato me je Alija zamolio da se odazovem na svaki skup koji bi oni organizirali, te rekao da bi mi bio veoma zahvalan ako to učinim.

Halida hanuma putovala je s nama do Lješeva

Ja sam to, naravno, činio i za druge, ne samo za njegovu stranku, nego i neke druge Muslimane koji su pokušali organizirati stranku pa im je to zabranjeno. Poveo sam spor pred Vrhovnim sudom u Beogradu i dobio ga, tako da je jednom čovjeku iz Srebrenika omogućeno da formira stranku.

S Alijom Izetbegovićem, inače, imao sam još jedan kontakt koji se odnosio na njegovu želju da s njim zajedno putujem u Žepče, gdje je trebala biti održana osnivačka skupština ogranka njegove stranke. Pozvao me je da zajedno putujemo tamo, jer je i u Žepču bila složena situacija. Vrlo rado sam se odazvao i jedno jutro Alija Izetbegović je došao automobilom mojoj kući.

U autu je bila i Halida hanuma, njegova supruga, koja je trebala s nama putovati do Lješeva, gdje je imala rođake, a koje je usput željela posjetiti. Nakon što smo se ispozdravljali i ispitali, a pogotovo se Halida hanuma raspitivala za uspjeh liječenja moje žene pomoću nekog lijeka koji je ona sama preporučila, dospjeli smo u Lješevo i nju ostavili tamo, a Alija i ja nastavili smo put sami.

Razgovarali smo o onome što nas je obojicu zanimalo. Zapravo razgovor je započeo Alijinim pitanjem: „Objasni ti meni, profesore, kako si došao do nacionalnog koncepta. Meni je najvažnije da sam ja Musliman, nemam osjećanje nacionalno, mogao bih da živim i u Sudanu i u Pakistanu, da sam u muslimanskoj sredini. Kako ti to posmatraš i kako si došao do toga stava da smo mi nacija“.

Pokušao sam da objasnim rekavši mu: „Postoji velika razlika između političkog i vjerskog konteksta. Ti vjerski možeš biti Musliman u bilo kojoj sredini i na bilo kojem meridijanu i da se ili kao pojedinac, individua, ili kao skupina ljudi koje si identificirao osjećaš savršeno dobro i komotno. Ali, ti možeš biti član jedne nacionalne skupine samo u vezi i na mjestu gdje postoji ta nacija, gdje je njeno leglo, gdje je ona rođena, gdje se ona razvila. To je jedan moment. Drugi moment jeste da, ako ja nemam nacionalnog osjećaja, onda ne bih trebao da se bavim nacionalnom politikom, a kod nas politika ne može biti vjerska. Politika mora biti nacionalna, jednostavno zbog toga što je u Evropi historija poprimila oblik nastanka i razvoja nacija i nacionalnih država.

Prema tome, i mi smo u tom kontekstu evropski narod, mi bosanski Muslimani nismo samo po vjeri Muslimani, nego i nacionalno, kako se danas kaže Muslimani, ali prema mome shvatanju smo Bošnjaci, jedna specifična nacionalna skupina čiji nacionalni identitet se razlikuje od identiteta Srba i Hrvata. Taj identitet nije nastao ni asimilacijom drugih niti disimilacijom, to jeste razlikovanjem i odvajanjem od nekih drugih, jer nama nikada u našoj hiljadugodišnjoj historiji niko nije smetao. Mogli smo da živimo u miru i saradnji sa svim skupinama koje su se pojavljivale na ovom prostoru i to je jedna razlika između karaktera našeg nacionalnog identiteta, ali, svejedno, mi jesmo nacija i moramo voditi nacionalnu politiku“.

Austrija nam je nametnula položaj, a Srbija održavala

Na to je Alija Izetbegović kazao: „Morat ću da razmislim“. Ja sam dalje nastavio: „Odavno sam zastupao to gledište da mi imamo svoje historijsko i nacionalno ime koje nam je Austrija zabranila, a mi oklijevamo da ga vratimo sebi. Mi moramo vratiti sebi sva svojstva koja su nam bila oduzeta, jer smo bili proglašeni samo jednom vjerskom skupinom koja je ostatak osmanske vladavine. Prema tome, mi smo bili definirani kao apolitički svijet i da nemamo prava voditi politiku i učestvovati u državi. Naravno da mi takav položaj ne možemo prihvatiti, jer nam je nametnut. To nam je Austrija nasilno nametnula, a Srbija odnosno Jugoslavija održavala, kao i komunistički režim koji nam je omogućio da svoje vjersko ime usvojimo kao nacionalno, što je potpuno suprotno načelu da je svaki Musliman u svijetu identičan u vjeri, ali nije u naciji“.

Nakon ovog razgovora, u vrijeme dok smo još blisko sarađivali, Alija i ja smo obavili i još jedan vrlo zanimljiv razgovor.

Kada se spremao da ide u Ameriku, a tada je predsjednik Skupštine bio, koliko se sjećam, Zlatan Karavdić, Alija je mene molio da interveniram kod vlasti da se članovima njegove grupe vrate pasoši koji su im bili oduzeti. Intervenirao sam i Karavdić je zaista poduzeo prema tadašnjem ministru unutrašnjih poslova aktivnosti, odnosno kao predsjednik Skupštine zahtijevao je da se tim ljudima vrate pasoši.

Znam dobro da je pjesniku tada vraćen pasoš. Zapravo problem se javio kad je Alija želio povesti njega u Ameriku prilikom prvog gostovanja, a on nije imao pasoš, jer mu ga policija nije htjela vratiti.

„Molim te, profesore, ja imam apsolutno povjerenje u tebe i tvoju korektnost i tvoju dobru volju, budi ljubazan i pomozi Muhamedu Čengiću koji će ostati ovdje i voditi poslove stranke, prije svega, formiranje stranačkih ogranaka po Bosni i Hercegovini. Nemoj odbiti ako te pozove da ideš s njim, pomozi mu da skupovi prođu kako Bog zapovijeda, poduči ga kako se politički govori i nastupa, jer ljudi ulaze tek u politiku, nisu vični političkom načinu govora, često govore što im padne na pamet, nemaju neki planski organizirani nastup...“, zamolio me je Alija.

„Alija, ja ti dajem obećanje da ću voditi brigu o tome“, odgovorio sam.

I stvarno sam vodio brigu, kako sam i obećao. Nijedan skup na koji me je Muhamed Čengić pozvao nisam izostavio, tri mjeseca sam s njim putovao po Bosni i Hercegovini.