Slučaj profesora Fuada Isabegovića koji u naletu bijesa umalo nije usmrtio direktoricu i pedagogicu Gimnazije „Ismet Mujezinović“ u Tuzli, u kojoj je i sam dugo radio, nije bez razloga uplašio svakog ko je čuo šta je ovaj nesretnik učinio.   

Brutalno pretučene direktorica i pedagogica, nakon višesatne operacije, oporavljaju se na Klinici za neurohirurgiju tuzlanskog UKC-a, dok je Isabegović, prema rješenju Kantonalnog suda, smješten u pritvor, u kome će, najvjerovatnije, sačekati suđenje za djela koja je učinio.

Nasilnom profesoru ovo nije prvi slučaj nasilništva. Od njega su se godinama sklanjali i učenici, i kolege, i roditelji, prijavljivani su njegovi nepedagoški postupci, ali adekvatnog odgovora na njegovo ponašanje nije bilo. Pokušaj da se disciplinski sankcionira zbog onog šta radi umalo je završio smrtnim ishodom dvije osobe.

Logično, jer profesor se već dugo, nažalost, smatrao slučajem za psihijatriju, a ne za učionicu. Slučaj profesora Isabegovića povod je da se nadležne institucije, prije svega kantonalne vlade, njihova ministarstva i zavodi, koji predlažu zakone kojima se regulira i način zapošljavanja u školama, konačno zapitaju ko sve radi u prosvjeti. S kakvim mentalnim, intelektualnim, pa i moralnim osobenostima i znanjem se u učionice uvode ljudi koji, osim što trebaju podučavati našu djecu, trebaju im biti i uzor u svakom smislu te riječi.

Incident u Gimnaziji „Ismet Mujezinović“ u Tuzli posljednje je upozorenje da se iz prosvjete, kao i iz svih institucija od posebnog značaja, sklone ljudi koji više i ne kriju svoje mentalne devijacije, ali ni one moralne kakvi su lopovluk, pijančenje, kockanje, učestvovanje u tučama itd.

Država mora imati mehanizme da se takvih oslobodi.