Svi znaju ko je bio Srđan Aleksić. Poneko zna i ko sam ja. Ali malo ko zna da smo Srđan i ja bili prijatelji. Od malih nogu, pa sve do njegove smrti. Bili smo školski drugovi, bili smo i vojnički drugovi. Skupa smo služili JNA u Banjoj Luci, skupa mezili banjalučke ćevape, zalijevali ih Nektar pivom i ganjali zgodne Banjalučanke koje neopravdano bije glas da vole uniforme. Nas dva se, po tom pitanju, nismo baš proslavili u tih 15 mjeseci. A nije da se nismo trudili.
Emotivna bliskost nije prednost za scenaristu
Godinama me je jedan naš zajednički drug nagovarao da napišem scenarij o Srđanu. Nisam mislio da to mogu uraditi. Emotivna bliskost nije prednost, nego je otežavajući faktor za scenaristu. Teško je isključiti emociju i zadržati objektivnost. Treća osoba to uvijek može bolje uraditi. I dobro su to uradili Milena i Srđan Koljević sa svojim filmom „Krugovi“.
Godišnjica je pogibije Srđana. Dan kada će ga se mnoge nevladine organizacije sjetiti, dan kada će se dijeliti humanističke nagrade sa njegovim imenom, dan kada će ljudi obići njegov grob, dan kada će se urednici dnevnika sjetiti događaja s trebinjske pijace toga januara 1993. godine. Ali malo ko, ustvari, zna ko je bio Srđan. Ne znam više znam li i ja, sve mi se pomiješalo, sve te priče o njegovom herojstvu kao da su sakrile od mene istinsku misao na Srđana. Jer Srđan je bio samo dječak, mladić. Kao što smo svi bili tada.
Ono kako ga pamtim je da je uvijek želio biti drugačiji. Pomalo buntovnik, pomalo boem. Oblačio se drugačije, hodao je drugačije, nije nosio leviske i starke kao većina nas. Imao je darkersku fazu kada se oblačio samo u crno i, ukratko, isticao se svojom posebnošću. Eto, tako je i završio. Posebno. Drugačije. Časno. A u nečasno vrijeme je rijetkost skončati časno.
Pitan neki dan za Srđana, Dodik reče: „Nađite mi slučaj da je Bošnjak spasio Srbina.“
Dokazao je Mile da ne postoji ništa dovoljno sveto da on to ne može svojim zatrovanim nacionalističkim razmišljanjem devastirati. Zbog toga i ne mislim da treba obrnutim primjerima dokazivati Dodiku netačnost njegovih bolesnih premisa, niti to iko treba raditi. Treba ga samo zamoliti da malo manje priča, jer što bi rekao Ćiro Blažević: „Kada se puno priča, svašta se kaže.“
I ubica ima spomenik
U Trebinju je podignut spomenik braniocima Trebinja. Jedan od Srđanovih ubica, osuđen na kratku kaznu zatvora, izašao je na slobodu i poginuo u ratu. Na tom spomeniku je, pored ostalih poginulih, uklesano i njegovo ime. On ima spomenik. Srđan nema. Kakav neobičan apsurd.
„'ta će on“, vole ponižavati tuđa dostignuća Hercegovci, pa tako najveći otpori Srđanovom djelu postoje baš u Trebinju. Međutim, mnogi drugi gradovi imaju ulice s njegovim imenom: Novi Sad, Sarajevo, Beograd, Pančevo, Podgorica…
Posthumno je odlikovan i od predsjednika Republike Srbije Tadića, ali i od predsjednika Republike Srpske Dodika. No, to što njegovo djelo smatramo humanim i časnim više govori o nama nego o njemu.
Bitna je simbolika koja je ostala
Uvjeren sam da on, kada je pritekao u pomoć Alenu Glavoviću, nije imao osjećaj da radi išta neobično, išta vrijedno velike pompe. On je, vjerujem, mislio da radi ono što bi uradio svako drugi na njegovom mjestu.
Moj naivni druže i dječače Srđane, ti si bio jedan od milion. Ponašati se ljudski postalo je eksces. Kada se ponašaš ljudski, dobiješ ulicu i dijele se nagrade sa tvojim imenom. Tolika je danas valjda rijetkost biti čovjek. Ili je možda uvijek to bilo tako? Ne znam.
Ali znam da svaki građanin regiona koji u svom gradu nema ulicu sa Srđanovim imenom treba da se zabrine u kakvom okruženju živi. Jer nije uopšte bitno kakav je bio Srđan, istinski ili osporavani heroj, problematični mladić, kako se često može čuti po trebinjskim kafićima. Sve je to nebitno. Bitna je simbolika koja je ostala iza njega. Slava je njegova. Srđanova.
