Jedna od najvećih zabluda kojom nas truju srpski nacionalisti, predvođeni magom iluzije Miletom Veličanstvenim, jeste priča o partizanima kao ekskluzivno ili bar apsolutno većinski srpskom pokretu. Prema tom spinu, jadni Hrvati, a i ostali narodi su s rukama u džepovima mirno sačekali časne srpske partizanske jedince da ih oslobode fašističkog jarma.
Komunisti ništa nisu prepustili zaboravu
Svi su Hrvati bili ustaše, a svi partizani Srbi. Čak je i ustanak u Hrvatskoj, prema riječima Veličanstvenog iluzioniste, započeo u selu koje se zove Srb, pa je to krunski dokaz ove kvaziteorije. Podaci su, međutim, neumoljivi, a i uopšte nije teško doći do njih. Ako je iko, komunisti su naštampali knjiga i knjiga o ovoj temi. Ništa nisu prepustili zaboravu.
Srba, mora se priznati, jeste čitav rat bilo najviše u partizanima, što je i logično, jer je riječ o najmnogoljudnijem narodu. A pogotovo ih je bilo najviše u suton rata kada su četničke jedinice, često komplet s oficirima, kuhinjama i manjirkama, prelazile u partizane. Ovaj transfer se nije dešavao, naravno, zbog ideološke bliskosti, već iz prozaičnog razloga što su partizani listom strijeljali bradonje bez velikog pardona. Opcija da se izbjegne strijeljanje bili su brijanje i petokraka na glavu.
Tuga je danas vidjeti koliko Hrvati mrze Jugoslaviju, a riječ je o časnom hrvatskom projektu. Jeste, nema govora, Jugoslavija i srpska ideja, ali je i hrvatska u punom kapacitetu. Najčasniji Hrvati su se politički i vojno borili za nju.
Bitka svih bitaka ovoga prostora
Bitka na Sutjesci, za nas jugonostalgičare, je bitka svih bitaka ovoga prostora. Prvi put u istoriji, rame uz rame, nošeni istim idealima, skupa ginu Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci… Na Sutjesci su poginula 7.543 partizana, a više od pola od toga broja (4.150) bili su Hrvati, mahom Dalmatinci.
Dok su mali gradovi iz Dalmacije dali po četverocifrene brojeve poginulih boraca, na Sutjesci gine svega 67 partizana iz Beograda. Nije zato čudo što će mnogi istoričari potvrditi da je od ljeta 1942. godine partizanski pokret opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima. Veličanstveni iluzionista, naravno, nema komentar na ove podatke.
Nadalje, grad koji je dao najviše palih boraca u čitavom Drugom svjetskom ratu, pazi ovo, nije Beograd, nije ni Niš, ni Užice, ni Kragujevac, već je Šibenik. Šta ćemo sada, majku mu? Kako to, moj Mile, da je Šibenik dao najviše palih boraca, a partizanski pokret ekskluzivno srpski? Možda, ko će ga znati, su Srbi većinski živalj u tom Šibeniku?
Što se Muslimana tiče, nećemo se folirati, jeste ih bilo u partizaniji, ali, za razliku od Hrvata, nije baš da se može reći kako su masovno i ludo trčali da se pridruže.
Interesantan je podatak da u oslobođeno Sarajevo prva ulazi 16. muslimanska brigada. Tito, namazan kakav jeste bio, ne šalje brigadu s prefiksom muslimanska slučajno da prva umaršira u šeher. Drugačije je kada neku hanumu Sabahetu oslobodi neki Mustafa nego ako to uradi tamo neki Milovan.
Znao je to maršal. U partizanima su ginuli svi i narušavati tu činjenicu kroz frljava nacionalistička usta je uvreda za ideale koji su ih pokretali.
Ne može se novim lažima nastaviti tradicija
Mada stoji činjenica da su četničke jedinice napunile Drinu muslimanskim leševima, Srbima se ne može oduzeti jak antifašistički element artikulisan kroz partizanski pokret. Dakle, postoji precizan pogled na to da su Srbi, kroz istoriju, uvijek vodili pravedne ratove. Od Balkanskih ratova, preko Prvog, a evo i Drugog svjetskog rata, gdje su činili okosnicu partizanskog pokreta.
I nije zato čudo što je toliko voljena i slavljena srpska vojska. Samo u Prvom svjetskom ratu, na pravoj strani istorije, su izgubili trećinu stanovništva i čak 60 posto muške populacije. Ali ne može se novim lažima nastaviti ta časna tradicija.
Sve je to tako, časno i slavno bilo dok se ne pojaviše ovi što ih Veličanstveni iluzionista danas veliča, dakle - Sloba, Radovan, Krajišnik, Biljana i drugi pametnjakovići iz haške postavke. Realno, ukenjali su i šefa i stanicu.
