Za one koji se još cinički pitaju kako to da se i ovaj američki predsjednik više brine o Južnoj Americi, a ne o Balkanu i žešće o Venecueli, a manje o Bosni, iako smo više puta čuli kako je Bosna i Hercegovina na liniji odbrane globalnog američkog interesa – ne pomažu ni brojke ni opisi. Niti fakat da se u prvom slučaju radi o američkoj avliji, a u drugom o dalekoj periferiji.

Prava je sreća što Bosna više nije prva na izokrenutoj top-listi svjetskih prioriteta, u kojoj se važnost računa po stradanju, a ne po ekonomskim i drugim pozitivnim životnim trendovima.

Gladijatorska arena

Upravo ovih dana svjedočimo, doduše rijetkim, ali ipak pohvalama na račun predsjednika Donalda Trampa (Trump) – kako dobro hendluje situaciju oko Venecuele. U Bosancima znanoj tradiciji šef Bijele kuće upozorava vlastodršca Nikolasa Madura (Nicolas) kako su sve karte u igri.

Ne šali se s ljudima Nikola, a posebno ne s Amerikom!

Opet su aktuelna pitanja koji su američki interesi u tom dijelu svijeta, u kojem je geostrategijski vrlo prisutna Rusija, a Kina neupitno brani svoje investicije. Hoće li, dakle, Vašington vojno intervenirati šaljući “5.000 vojnika” u Kolumbiju u koju je iz susjedne Venecuele već izbjeglo milion ljudi?

Bez obzira na naftu, na kojoj Venecuela pliva, što je, posebno prije postizanja američke (91 postotne) energetske neovisnosti (2016.), ruku na srce, bio miris kojem Amerikanci teško odolijevaju, Latinska Amerika ostaje poprište ideološkog sudara dva politička koncepta. Tu se sukobljavaju sve američke doktrine o ljudskim pravima i rigidni državni koncepti u kojima je “sigurnost važnija od slobode”.

I dok su se Meksiko kao i većina južnih američkih susjeda već odomaćili u (relativnoj) demokratiji, nezaobilaznoj za istinsku stabilnost i ekonomski prosperitet, samo nekoliko dekada unazad to latinoameričko okruženje bilo je tvrđava diktature, uključujući i Pinočeovu u Čileu. Uz tvrdokornu Kubu, Venecuela danas predstavlja izvorište drugačijeg antiameričkog sentimenta i prijetnju da se taj virus proširi kao u Boliviji i Ekvadoru.

Zato ne treba zanemariti da su dvije najveće južnoameričke zemlje, Brazil i Argentina, na strani demokratije i već su u Venecueli dale podršku čelniku pučke opozicije Huanu Guidadu (Juan).

 - Venecuelanski kolaps proizvodi sigurnosne, finansijske i šire ekonomske rizike koji, ako se ne zaustave odmah, mogu biti okidač za opake regionalne posljedice – analitički je konsenzus u Vašingtonu. A Karakas je samo na 2.200 kilometara od Majamija na Floridi.

Petrolejska transverzala

Venecuela ima 31,5 miliona stanovnika, više nego cijeli zapadni Balkan, s više od 916.000 kvadratnih kilometara – teritorijalno je skoro kao četiri bivše Jugoslavije i veća nego sve države zajedno u bh. okruženju. Iako s neukrotivom hiperinflacijom, ova latinoamerička zemlja je po potencijalima još prva među zemljama OPEC-a (proizvođačima i distributerima nafte i plina), ispred Saudijske Arabije i Kanade. 

Gotovo da je degutantno sve to stavljati u neki bosanski, pa i balkanski kontekst. Ali, u eri interneta i Četvrte industrijske revolucije svijet nikad nije bio više povezan. Svi smo sad važni jedni drugima, kao nikad ranije. Još smo i konzumenti jedne iste – ponajviše petrolejske energije.

Sjedinjene Američke Države iz Venecuele uvoze skoro 11 milijardi dolara (uglavnom nafte), a Vašington je, bez obzira na sankcije, još najznačajniji vanjskotrgovački partner Karakasa.

Bez obzira koliko je drži pri srcu, reklo bi se da u tom kontekstu Bosna Americi i nije nešto “aman-zaman” – posebno.

Razumljivo, ne može se ni uporediti, ali evo, SAD sa BiH ima simbolične ekonomske odnose. Najveća svjetska ekonomija, američka, godišnje ostvari više od 20 triliona dolara - iz Bosne je (prema podacima Stejt departmenta) 2017. godine uvezla svega 42 miliona dolara; najviše bosanske robe su uvozili novopečeni Amerikanci bosanskog porijekla (od somuna do turšije).

Amerika je iste godine u Bosnu izvezla 336 miliona dolara. Prema istim izvorima, u BiH je do sada investiralo oko 50 američkih ili kompanija koje su povezane sa SAD. Premalo!

Sprdanje s prioritetima

Na koncu, Vašington je s Venecuelom uspostavio diplomatske odnose 1835. godine, a s Republikom Bosnom i Hercegovinom, kao i s njenim susjedima, ne računajući Titovu i onu prijašnju južnoslavensku državu, te su relacije krenule u posljednjih 27 godina.

 Pitanje je mentalnog zdravlja shvatiti da veliki svjetski igrači ne igraju utakmicu samo na jugoistoku Evrope. I ne “najviše” u balkanskim prijestonicama, ma kako to plasirali egocentrični politički lideri, akademska zajednica i senzacionalistički mediji. Vašington i Moskva ne odmjeravaju snage samo ili prvenstveno u našoj areni.

 Sve me podsjeća na anegdotu koju mi je ispričao ambasador Amir Muharemi, bivši predstojnik (šef) kabineta hrvatskog predsjednika, kada je jednom, po povratku iz Vašingtona, Stjepan Mesić u Zagrebu objelodanio šta mu je “priznao” Bil Klinton (Bill Clinton):

 - E, moj Stipe, rekao je Mesić šeretski govoreći o američkom predsjedniku, “ja ti nijednu noć ne mogu zaspati dok ne pomislim šta će biti s Hrvatskom”!

E vala sumnjam da i Tramp može oka sklopiti dok ne pomisli šta će biti s Bosnom. Od Sarajeva do Njujorka je 7.179 kilometara!