Takozvane lidere sa Balkana u Berlinu je dočekala najmoćnija žena na planeti, njemačka kancelarka Angela Merkel. K'o džoker s klupe, tamo se ukazao i predsjednik Francuske Emmanuel Macron.
Šefovi te premijeri državica nastalih raspadom SFRJ (i Albanija, pride) pet i po sati obrazlagali su vlastite vizije, planove i ambicije, svađali se povremeno, da bi na kraju, po običaju, konkretan dogovor izostao. Ako ništa, ogrebali su se za besplatnu večeru. A kad je džaba, balkanskim političarima i sirće je slatko!
Istog dana obilježena je dvadeset i šesta godišnjica samoubistva Britanca Grahama Bamforda. Zbog ravnodušnog odnosa tadašnje britanske vlade prema genocidu i brutalnim zločinima u Bosni i Hercegovini, spalio se 29. aprila u centru Londona. Mi koji smo preživjeli agresiju i rat, dobro se sjećamo proklete, gladne, užasne '93...
Bamforda smo ispratili kao dragog prijatelja. Jer, umro je jedan od nas, rijetki čestiti glas u olovnim vremenima na dalekom i licemjernom Zapadu. Stoga je, razumljivo, sramotno da Sarajevo još uvijek nema Bamfordovu ulicu ili trg. Doduše, postoji priznanje koje gradske glavešine svakog 6. aprila dodjeljuju u znak sjećanja na Britanca koji nas je volio...
Danas je 2. maj. Jedan od najvažnijih datuma u (pre)dugoj povijesti glavnog grada naše domovine. Da je Sarajevo tada palo u skladu sa zločinačkim planovima beogradskog režima, za pregovaračkim bi stolom tiho nestala i BiH. Međutim, divlji su otjerali pitome! Istinske heroje u kadru su zamijenili prvoborci kriminalne tranzicije.
Jedan od najznačajnijih Sarajlija prošlog stoljeća, Dragan Vikić, dakle, ponižavajuće obilazi sudnice braneći se od optužbi za zločine koje nije počinio. Zaboravljen poput Bamforda, slavni komandant vodi svoju posljednju bitku za čist obraz i vojničku čast. Nažalost, ovdašnje ljude, a naročito pogrešnu vlast, njegova golgota uglavnom ne zanima.
Kažem vam, dobro smo mi prošli koliko kratko pamtimo. Veliki Branko Ćopić bi rekao: Znam ja nas, hebo ti nas.
