Dvije su godine prošle otkako su se bubrežni bolesnici isključili s dijalize očajno tražeći izmjene i dopune federalnog zakona koje će omogućiti više transplantacija. 

One su usvojene i dvije godine kasnije ostaju mrtvo slovo na papiru. 

Za to vrijeme povećava se broj pacijenata kojima je potreban novi organ, a transplantacija na klinikama u FBiH nema. Brojne inicijative nisu urodile plodom, a Federalno ministarstvo zdravstva odbija odgovornost i nema načina da natjera klinike da rade svoj posao.

Samo ponavljaju da „kontinuirano provode aktivnosti“, da su inicijative prihvatljive, ali konkretnih djela i pomaka nema.

Pokušalo se čak i s donošenjem pravilnika o novčanom nagrađivanju ljekara, koordinatora koji trebaju razgovarati s porodicom umrlog pacijenta o darovanju organa i svih drugih u sistemu transplantacije. No, klinike ni taj pravilnik ne žele donijeti, iako ga ne bi finansirale iz svog džepa.

Ne zna se je li dobro ili tragično što zdravstveni sistem ima dovoljno novca za spas svih oko 2.000 pacijenata na dijalizi. Za samo jednog godišnje bude izdvojeno 30.000 KM, koliko košta i jedna transplantacija.

Zašto se onda produžava agonija pacijentu i troši novac? Na mjestu je pitati da li odgovorni na klinikama neće ili ne znaju ili nemaju vremena baviti se pacijentima.  

Trebaju li očajni bolesnici na dijalizi opet riskirati život isključujući se s terapije koja ih održava? Jer, i ovakva situacija polako ih ubija.