Krajnje emotivno i hrabro zavapio je Redžep Salić pred federalnim zastupnicima. 

Riječima „ne mogu više da ćutim“ u nekoliko minuta iznio je šokantne informacije o o friziranju izvještaja o tobože dobrom stanju, o kriminalu, a nadasve o lošem odnosu prema štićenicima, koji se odigravao proteklih godina u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine ''Pazarić''. 

Zavod u kojem ima i djece od tri godine, već 15 godina nije mijenjao meni, nesiguran je za one koji tu borave, grijanje crkava dok zima kuca, a istovremeno su se milioni maraka ulagali u navodnu adaptaciju i izgradnju objekata, koji se, kaže direktor, skoro pa raspadaju. 

Svojim iskrenim i potresnim istupom, na koji baš i nismo navikli od direktora, Salić je alarmirao sve, nemoćan da više sam bori bitku. 

Na funkciji direktora je tek četiri mjeseca, ali je uspio za zavod uraditi više nego što se uradilo proteklih godina. Jer, svojim krikom za pomoć, kako ga je nazvao, nije ostavio ravnodušnim nikoga, pa ni one koji su eventualno tamo počinili kriminal. Zasigurno je da se, zahvaljujući njemu, neće više u javnosti šutjeti nego da će se konačno početi djelovati. 

A sve zbog djece i omladine, pa i onih u poodmakloj životnoj dobi, kojima je zavod jedino utočište.