Ostat će vječita dilema za neupućene, one koji pojma s loptom nemaju i, naravno, za ogroman broj onih koji se nisu ranije susretali s fudbalskim fakinlukom Semira Štilića, je li mu 4. marta 2020. u Banjoj Luci protiv Borca u četvrtfinalu Kupa lopta prešla preko noge pa, vjerovatno u idealnoj paraboli, završila iza leđa golmana domaćina, a golman završio na stražnjici.
Razumljivo je to da je broj nevjernih Toma ogroman. Oni, jednostavno, takvo nešto nisu prije doživjeli, toliko su se naviknuli da lopte u BiH u gol ulaze ofrlje ili srećom, jer kako bi drugačije kad niko ne zna, maltene, tri normalna dodavanja sastaviti.
Nisu ljudi mnogo Štilića gledali prije. Zbog čega bi ga, inače, izabrali za najboljeg stranca poljske lige, a igralo je, ipak, tu nekih stranaca? Pa, vjerovatno zato što je ofrlje hranio loptama Roberta Levandovskog (Lewandowski), nespretnošću zabijao golove iz slobodnjaka s centra i lobovao golmane svako malo, prethodno na usta bacajući svoje čuvare.
Usud ili nešto stoto, nikada nikoga nije Štilić toliko zanimao iz potpuno nerazumljivih razloga, a sve ovo vrijeme bolji je od desetina onih koji su defilirali kroz reprezentaciju BiH. Danas je, međutim, tu i mnogi su zainteresirani da vide kakvu će to “frljoku” prirediti u narednoj Željinoj utakmici. Jer, čovjek kroz kojeg protječe fudbalska esencija, toliko se izvještio u „slučajnim“ golovima da je nemoguće tome odoljeti.
