Nakon posjete Milorada Dodika najvišem vrhu Hrvatske na čelu s predsjednikom Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, ali ne u svojstvu člana Predsjedništva nego u svojstvu „predstavnika Srba“ u BiH, u Zagrebu boravi Bakir Izetbegović, predsjednik SDA.

Paradoksa li, isti Bakir je prije samo nekoliko dana oštro osuđivao Dodikovu posjetu Zagrebu proglašavajući je „lošom porukom“ i „nepoštivanjem BiH“.

Da budemo precizni, svaki državnički posjet, politički dijalog i komunikaciju treba pozdraviti, jer se samo tako mogu rješavati nagomilani problemi, te se jačati pozicija Bosne i Hercegovine. To se posebno odnosi na razgovore sa Hrvatima, obzirom da je srž problema u funkcioniranju države, upravo funkcioniranje Federacije.

Nema apsolutno nikakvog problema u tome što je Izetbegović otišao kod Plenkovića, ili što je svako malo na ka(h)vi kod Erdogana, ali to znači da nije bilo problema ni kada je to uradio Dodik.

Problem je u tome što se narodu serviraju populistička i prgava saopćenja za javnost, namijenjena samo za dnevnopolitički šićar, da bi se onda u realpolitičkoj areni to stavilo po strani i mirno krenulo za Zagreb i Banske dvore.

Uz to, prije samo nekoliko dana, kada je, nakon sporazuma između Vučića i Hotija u Vašingtonu ponovo aktualizovana priča o uspostavi „mini Šengena“ kojim bi se zapadni Balkan integrisao u snažnu ekonomsku zajednicu, radikalni telali SDA zaurlali su „velika Srbija“ i „nova Jugoslavija“.

No, onda je ponovo nastupio Izetbegović, koji je nekoliko dana nakon što se prašina slegla, kontrirajući direktno Šefiku Džaferoviću, optimistično zaključio da je „mali Šengen šansa za Bosnu i Hercegovinu“.

Ostaje nejasno šta su u svemu ovome stvarni stavovi, odnosno politički principi koje slijedi SDA?

Naravno, ovo pitanje imalo bi smisla kad bi i da je u SDA ikad postojao ikakav politički princip osim toga da je u cilju pukog održavanja na vlasti dozvoljeno sve - od manipulisanja nacionalnim i vjerskim osjećanjima preko varanja do u konačnici prihvatanja onoga što si netom prije proglašavao izdajom države i naroda.

No, Alija Izetbegović, ipak je bio potpuno u pravu kada je ustvrdio da „narod nije blećak“.

Taktika kombiniranja emotivne manipulacije i brutalnog praktičnog pragmatizma kao sigurne ulaznice u vlast posljednjih godina suočava se sa sve većim brojem nezadovoljnika, pa i onih unutar SDA, koji sebi traže neke ipak prinicipijelnije i časnije narodnjačke opcije.