Danas Bosanci i Hercegovci slave rođendan svoje države. Dan državnosti 25. novembar jedan je od najvažnijih datuma u historiji ove zemlje.  

S obzirom na dešavanja u protekla dva i po desetljeća, postalo je više nego jasno da su univerzalne poruke sa zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje je prije 77 godina održano u Mrkonjić-Gradu, jedini ispravni put za BiH.

“Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska”. I jeste. Rečeno je i da je BiH jedinstvena i nedjeljiva. I džaba svi pokušaji da ona to ne bude.

Ove poruke jedinstva danas su važnije nego ikada. Tu su naša ognjišta, sva tri naroda, i svih ostalih kojima je BiH domovina.

Dizala se ova zemlja iz pepela mnogo puta, još više puta je krvarila, ali ostala prkosna i ponosna, pokazala i dokazala da je dom i onima koji je možda ne doživljavaju tako.

Ali, to ne umanjuje činjenicu da ona to jeste. I još više od toga. Srce Evrope, kažu.

A i oni koji sa strane dođu ovdje, požele i da ostanu.

Srce puno bude kada se praznici zajedno slave. Eh, tad je posebno manje važno ko je ko. Bitna je sreća suživota. A BiH se time itekako može i treba hvaliti.

Uvijek ima i bit će onih kojima to smeta. Džaba i to, promijeniti se neće. Kako je bard glumišta Josip Pejaković u monodrami “On meni nema Bosne” napisao još 1975. godine: “… Ama nije, bolan, samo tvoja, i moja je. Nije, bolan, samo vaša, i naša je. I bit će, akobogda”.