Dok ugledni svjetski analitičari tope moždane vijuge, a aktivni i veterani američke politike provode sate u diskusijama nad agendama i prijedlozima kako BiH pomjeriti iz dejtonske kaljuže iz koje sama ne može, zvanično Sarajevo šuti. Novom američkom predsjedniku, iako to on vrlo dobro zna, predočeno je da BiH s Dejtonskim sporazumom ne može napredovati.
Upozoreno je da je ovoj državi potrebna ustavna, pravna i izborna reforma, da RS blokira odluke u interesu države, da stalne prijetnje integritetu BiH ograničavaju ekonomski napredak i promoviraju etničke sukobe. Prijedlozi eksperata idu i tako daleko da se zagovara ukidanje kantona i entiteta te, zlu ne trebalo, razmještanje trupa NATO-a u Brčkom. Ne čude reakcije iz susjedstva, odakle se često bacalo smeće u komšijinu avliju.
Koga briga što srbijanski ministar Aleksandar Vulin nikako sebi da objasni kako se raspala SFRJ a nije BiH i kako je Kosovo postalo država? Koga još dotiču ponovljene uvrede hrvatskog dodika Zorana Milanovića, koji sapun ne ispušta iz vokabulara? Ne iznenađuju ni reakcije Dodika ili Ljubića koliko ta tišina iz Sarajeva, kao da se najave iz centra svjetske moći ne dotiču ključnih problema države koja zbog njih ostaje i gladna i pusta.
Zar prijatelji poput Servera, Bugajskog, Olbrajt, Klintona, Bajdena, ali i pametna, utjecajna i vrijedna bh. dijaspora ne zaslužuju barem podršku i hvala, kao signal da će međunarodna zajednica imati partnera u svom poslu pospremanja Balkana? Jasni su ciljevi secesionističkih politika u BiH koje moraju podviti rep i susjeda koji će svoje smeće morati ostaviti preko plota, ali pitanje je da li najave iz Vašingtona pale alarm i u političkim krugovima koji su se predstavljali kao probosanski.
A možda je od puta ka euroatlantskim integracijama i njima prikladniji sadašnji ambijent haosa, korupcije, pljačke i nerada.
