Izgorjela je ''Lipa'', migrantski kamp nadomak Bihaća. Dok ''Lipa'' gori, ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić se češlja i iz udobnosti svog kabineta piše pisma, ali ne zna adresu.  

Jer niko više ozbiljan takav glas neće da čuje zato što je država BiH za potrebe rješavanja migrantske krize dobila milione maraka, a zauzvrat nije učinila ništa da građani i migranti budu mirni u ovim turobnim pandemijskim vremenima.

Građani Unsko-sanskog kantona ne vjeruju u institucije vlasti jer su izvarani nebrojeno puta. Zbog toga ne vjeruju u obećanja da će migranti u kampu ''Bira'' ostati do aprila naredne godine, za kada se predviđa završetak gradnje prihvatnog kampa. Ilegalne ekonomske migrante u svojoj blizini ne želi niko. Ni građani Živinica (Ciljuge), Blažuja, Bihaća (Bira)... Ne žele ih u bh. entitetu RS ni kantonima s hrvatskom većinom.

Već dugo postoji otpor lokalnog stanovništva koje zna kakve probleme donosi stacioniranje na hiljade nepoznatih ljudi sumnjivih namjera. Država taj problem nije prepoznala, jer se samo u BiH identifikacija stranaca vrši na izlasku iz zemlje, a ne prilikom ulaska.  

Granica na Drini je pješački prijelaz za sve migrante koji su iz Srbije došli u BiH, i to na potezu od Bijeljine do Skelana. U pola decenije migrantske krize država nije pronašla instrumente za zaštitu spomenutog graničnog pojasa, a svi kasniji problemi fakturirani su građanima Tuzle, Sarajeva i Bihaća.

Eskalacija nezadovoljstva migranata i građana ne rješava se pisanjem pisama, već konkretnim radom na terenu. Šta je urađeno od marta ove godine, kada je, primjerice, uklonjeno improvizirano šatorsko naselje u Tuzli? Zbog čega se čekalo da zima pokaže zube, migranti svoj bezobrazluk, pa da se sva ta ljudska nevolja ponovo slije u centar Bihaća?