Više od dva miliona ili 63,7 posto stanovnika BiH glasalo je tog 29. februara i 1. marta 1992. godine na historijskom referendumu o nezavisnosti naše zemlje. U situaciji kada je Jugoslavija pucala po šavovima, trebalo je donijeti tešku odluku.
Iako je većina bila svjesna opasnosti, nikakva prijetnja nije mogla utjecati na odlučnost građana, pa je 99,7 posto njih bilo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Iza potpisa na referendumu stavili su i vlastite živote u najtragičnijem razdoblju koje je uslijedilo. Krvlju su osujećeni pokušaji komadanja države, a političarima data prilika da za stolom dogovore našu budućnost.
Uprkos žrtvama, čak i u vrijeme kad smo, zbunjeni, gledali u mapu BiH s entitetima, kantonima i distriktom, nada da ćemo u miru izgraditi “državu ravnopravnih građana, naroda BiH” bila je jaka, ali, umjesto podrške povratku, uslijedila je pronevjera međunarodne pomoći, umjesto dizanja fabrika - desila se privatizacija, prognani su onemogućeni da glasaju tamo odakle su protjerani, umjesto znanja i sposobnosti - favorizirana je podobnost, etničke podjele produbljene i cementirane, prijatelje iz najtežih vremena smo rastjerali ili su sami digli ruke od nas…