Multietničke države u kojima se stranke podijele po nacionalnom ključu suočavaju se s velikim nedaćama. Takve države se ili brzo raspadaju, kao što se desilo s Jugoslavijom nakon izbora 1990., ili egzistiraju u priličnoj političkoj nestabilnosti, kao što je slučaj u BiH od 1990. do danas.

No, u Bosni i Hercegovini ili, preciznije, na bošnjačkom etničkom prostoru posljednjih se godina odvija još i dublji proces fragmentacije politike. Naime, nakon što se bh. politički prostor podijelio na tri etničke teritorije na kojima „svako glasa za svoje“, kod Bošnjaka posljednjih godina svjedočimo i direktnoj kantonizaciji politike.

Za razliku od RS, gdje sve ključne stranke djeluju na teritoriji čitavog entiteta i hrvatskog glasačkog svijeta koje je plebiscitarno okupljeno oko HDZ-a BiH, kod Bošnjaka, od sarajevske općine Stari Grad, preko Zenice, do Cazina, jača fenomen lokalnih i kantonalnih stranaka koje vladaju u svojim sredinama, ali ne izlaze iz njih.

S jedne strane, Bakir Izetbegović je na čelu SDA bošnjačku politiku pretvorio u jedan porodično-klijentelistički biznis. Kao mahalski političar malog formata, Bošnjake i BiH je međunarodno izolirao i, umjesto bilo kakve suvislije državničke politike, smisao svoje vladavine sveo na očajnički pokušaj očuvanja naslijeđenih resursa preko sve malobrojnijih i opskurnijih kadrova.

No, s druge strane, kao opozicija Izetbegoviću, ne nudi se nikakva jasno artikulirana državnička alternativa, nego hrpica kantonalnih stranaka koje su, u skladu s karakterom svojih organizacija, potpuno fokusirane na lokalne teme.

Posljedica toga je postepeno oslobađanje probosanske političke scene od državničkih i visokopolitičkih tema te njeno svođenje na lične animozitete i lokalne teme. Kantonalne vlade i skupštine postaju predmet primarnog političkog interesa, politički prostor se cjepka na niz odvojenih cjelina i sve se više gubi osjećaj zajedničke pripadnosti istoj državi i društvu.

S ovako kantoniziranom političkom sviješću i bez artikuliranja visoke državne politike, Bošnjaci i probosanske stranke ostavljaju prazan prostor da te teme na sebe preuzme neko drugi. To već čini, i to vrlo uspješno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je u svom državničkom djelovanju uveliko prevazišao prostor same Srbije i svoj politički koncept već izdigao na nivo regionalne priče. Gdje to sve vodi, vidimo i na primjeru vakcina - ka pretvaranju BiH i Bošnjaka u provinciju Beograda.