Počinje Sarajevo Film Festival (SFF). Nakon koronaške pauze 2020. godine, glavni grad Bosne i Hercegovine ponovo dobiva priliku da sedam dana „glumi“ da je metropola. S bosanskog ćilima smiješit će nam se manje i više poznata lica svjetske kinematografije. Smiješit će nam se i od organizatora pomno probrana domaća „elita“, heroji tranzicije iz političke i poslovne kaste, estradne zvijezde ili oni koji bi to željeli biti.
U svakom uglu centra grada, osim filmova, moći ćemo birati i između gomile koncerata, radionica, partija... Ponosno ćemo „kačiti“ fotografije po društvenim mrežama da svima damo do znanja kako se super provodimo u super gradu, u kojem sve buja. Brojni turisti uživat će u vrhunskoj ponudi. Gazde ugostiteljskih objekata će zadovoljno trljati ruke. Osjećat ćemo se energično, živo, sretno i ponosno. A onda će proći tih sedam dana i Sarajevo će se vratiti u svoje prirodno stanje.
Stanje grada poroboljenog od primitivnih političkih oligarhija koje ga već tri decenije kroje po mjeri svog neukusa i nesposobnosti. Grada bez ijedne ozbiljne firme koja igra neku važniju ulogu na regionalnom, a kamoli na evropskom nivou. Grada bez muzičke produkcije, koji godinama nije dao nijednu značajniju grupu ili pjevača. Grada koji ima najbolji regionalni filmski festival, ali filmove snima svake prestupne godine. Grada u kojem su sportski klubovi propali i nisu više ozbiljni ni na bh., kamoli na regionalnom nivou, a nekad su bili evropski prvaci.
Grada iz kojeg se internacionalna kultura protjerala. Grada u kojem su propali muzeji, pozorišta, koncertne i sportske dvorane, ali mu cvjetaju „nargilhane“. Grada čiji su danas najveći „simboli napretka“ arapski tržni centri izgrađeni sumnjivim parama.
Grada koji će, zbog nesposobne vlasti, ovogodišnji SFF dočekati zatrpan smećem i s redukcijama vode. I neka će, neka nas barem to podsjeća na naše stvarno stanje dok se jednu sedmicu u godini budemo lažno „furali“ da živimo u metropoli.
