Bakir Izetbegović pristao je da, povodom aktuelne situacije u BiH, ode na sastanak s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Poziv Izetbegoviću dolazi nakon Vučićeve najave o pokretanju dijaloga između „Srba i Bošnjaka“.

Problem je, međutim, što Srbi i Bošnjaci nisu institucije, nego suvereni narodi koji imaju svoje države i prava ostvaruju putem njih. Ili bi barem tako trebalo biti.

Opasno je u situaciji kada vam Dodik bjesomučno udara na državu i negira njene institucije pristajati da, u neformalnom svojstvu „vođe naroda“, pregovarate s osobom koja je predsjednik druge države. Takvim potezom Izetbegović daje opravdanje Dodikovim tvrdnjama i šalje jasnu poruku da bh. institucije, pa samim tim i država BiH, postoje samo pro forme, jer stvarna vlast nije u njima, nego u rukama neformalnih poglavica.

Da Izetbegović u sebi ima političkog razuma i državničke svijesti, Vučića bi uputio da se sastane s članovima Predsjedništva Džaferovićem ili Komšićem, ili obojicom.

No, za to bi prethodno trebalo u Predsjedništvu imati nekog ozbiljnog i sposobnog državnika, a ne opskurnog Šefika Džaferovića, kojeg je u Predsjedništvo instalirao upravo Izetbegović da mu čuva stolicu.

Izetbegovićeva izjava da mu neće pasti kruna s glave ako se sastane s Vučićem još jedna je potvrda o karakteru te politike. Iako formalno nema nikakvu „krunu“ na glavi, nije premijer ni predsjednik, on sebe uistinu doživljava kao svojevrsnog plemenskog poglavicu. Izetbegović nikada nije razumio koliko je bitno izgraditi trajno funkcionalne institucije, bez obzira na to ko bio na vlasti, imati kvalitetne kadrove na njihovom čelu i koliko svi ti protokoli, nadležnosti i pravila ponašanja zaista jesu bitni za snagu i opstojnost neke države.

U Izetbegovićevoj vizuri cilj politike nije izgradnja države, nego čuvanje i širenje moći i interesnih pozicija vlastite familijarno-jaranske oligarhije. Stavi šefike u Predsjedništvo, osmice u OSA-u, suprugu u bolnicu... Nema veze što će devastirati te institucije i obesmisliti državu, bitno je putem porodice i provjerenih poslušnika kontrolirati resurse moći.

I dok Dodik, nadahnut idejom velikosrpskog nacionalizma, čini sve ne bi li postigao i pokazao da je BiH fiktivna i besmislena država čije institucije nisu sposobne ispunjavati osnovne funkcije, Izetbegović u praksi svojim pokvarenim motivima i nazadnim pogledima godinama doprinosi Dodikovim ciljevima.