Bila jednom jedna djevojka kojoj je neki stanoviti momak svako malo pisao, slao i javno objavljivao pisma u kojima ju je optuživao da ga zapostavlja u braku, ne posvećuje mu pažnju i odbija da obavlja kućanske poslove. Kad ne bi pisao pisma, organizirao bi konferencije ili snimao videe u kojima bi to isto ponavljao. Problem je, međutim, bio u činjenici da djevojka s dotičnim uopće nije ni bila ni u kakvoj vezi te je s čuđenjem i ignoriranjem posmatrala njegovo ponašanje, puštajući ga da i dalje živi u iluzijama.

Djevojka iz ove priče je međunarodna zajednica, a momak ono što se popularno naziva probosanskim intelektualcima, analitičarima i političarima. Uistinu, ako bi se tražila najpopularnija disciplina među tom grupicom, to bi vjerovatno bilo kontinuirano kukumakanje i jadikovanje prema zapadnim silama što odbijaju da im urede državu prema njihovoj želji.

Preživljeni genocid i snažan intervencionizam međunarodne zajednice u prvim postratnim godinama učvrstili su mišljenje među bošnjačkim akterima da ih je Zapad iznevjerio, ostao im dužan, sve uz vječito čekanje Godoa u liku svjetskog moćnika koji će, mimo svih zakona, mogućnosti i suprotstavljenih interesa, udovoljiti njihovima željama. Kao da, eto, u Berlinu, Briselu, Vašingtonu i Londonu 24 sata dnevno svi samo misle šta će s Bosnom.

To hranjenje infantilnog bošnjačkog mentaliteta žrtve, koja treba biti uvjerena da joj čitav svijet nešto duguje, da se svi trebaju baviti njom i izgraditi državu po njenoj mjeri, Bošnjake već tri decenije drži u mentalnom i političkom zatvoru, napunjenom frustracijama i neispunjenim očekivanjima.

Pritom, urađeno je vrlo malo ili gotovo ništa na tome da se u svijetu zaista i lobira za jačanje probosanske pozicije. Podrazumijeva se da su drugi dužni da nam riješe probleme, jer smo mi vječite žrtve, iako je od rata prošlo 26 godina.

Za to vrijeme, tamo gdje su Bošnjaci imali vlast, stranka koja ih je predvodila stvorila je jednu turobnu klimu korupcije, siromaštva, primitivizma te vladavine familijarno-interesnih klanova. Jesu li nam i za to drugi krivi?