Kasno je sada lamentirati nad sudbinom samohranog oca iz okoline Viteza koji je odlučio oduzeti sebi život i skratiti muke koje su godinama trajale. U noći u kojoj je kasta povlaštenih Novu godinu čekala na atraktivnim destinacijama, a ostatak stanovništva ih u svojim domovima nastojao oponašati, iznoseći na stolove ono što se moglo ostaviti „sa strane“, otac četvero djece izgubio je snagu i odustao od duge, nepravedne borbe.
Pomoć dobrih ljudi koji su mu godinu ranije napravili kuću očigledno nije bila dovoljna. Pažnja javnosti, šokirane još jednom teškom životnom sudbinom i još jednim izgubljenim životom, trajat će samo nekoliko dana, do neke nove žrtve izvitoperenog sistema koji o ljudskim životima ne brine.
Običan građanin decenijama je izložen brojnim problemima, dok ih vlasti nastoje riješiti mrvicama s vlastitog stola i u svakom od njih naći i vlastiti interes, pa makar on bio i puka promocija pred izbore. S posljedicama trauma iz rata, bezuspješne potrage za poslom, života u nehumanim uvjetima, sve skupljeg preživljavanja, pa na kraju i svega što je donijela pandemija, breme na plećima običnog čovjeka u ovakvoj državi postaje sve teže, za mnoge i neizdrživo teško.
Dok obaramo rekorde u prikupljanju javnih prihoda, uplakani ljudi svakodnevno putem medija upozoravaju kako ne mogu dalje, nemaju hrane, lijekova, odjeće, budućnosti. U zdravstveni sistem godišnje odlazi više od tri milijarde maraka, a novac za liječenje bolesnih prikupljamo humanitarnim pozivima.
Učahureni, nemilosrdni režim ogradio se procedurama i pravilnicima, papirima i preprekama, sredstva podijelio u fondove, od kojih je nepresušan samo onaj koji finansira nabavku limuzina, lustera, tepiha, visokih plaća... Istovremeno, analize upozoravaju da u državi kojom gospodare tri korumpirana režima sve više ljudi diže ruku na sebe.
A kada ni ljudski životi nisu vrijedni da se barem nešto pokuša promijeniti, onda apeli, analize i uljudna upozorenja nemaju smisla i samo najavljuju radikalniji odgovor kasti na vlasti.
