Dok većina detalja vezanih za teroristički napad, koji je u nedjelju izveden u selu Banjska na sjeveru Kosova, postepeno izlazi u javnost, nekoliko pitanja i dalje ostaje otvoreno. Do sada je poznato da su, nakon napada na patrolu policije, ubistva jednog i ranjavanja dvojice policajaca, kosovske specijalne i antiterorističke jedinice odgovorile munjevitom akcijom, a višesatni obračun okončan je razbijanjem dobro naoružane grupe. Javnosti su poznata i imena ubijenih, ko je bio vođa, koji su od članova povezani sa zvaničnicima Srbije, kuda su pobjegli, gdje se liječe ranjeni, a pred kamerama je izložen arsenal vojnog naoružanja, opreme i vozila korištenih u ovoj suludoj akciji.

Ono što, uprkos svim teorijama, informacijama iz istrage, međusobnim optužbama Beograda i Prištine, ipak ostaje misterija je – šta je, ustvari, bio plan?! Jesu li napadači zaista vjerovali da će zasjedom na seoskoj cesti, a potom hitrim povlačenjem u zidine manastira uspjeti stvoriti entitet? Jesu li računali na „mobilizaciju“ istomišljenika kojima su pripremili gomilu naoružanja koje je na kraju završilo u magacinima policije Kosova? Ko je zakazao, ko je izdao, pa su ustanici na Kosovu izgledali tek kao blijeda kopija Wagnera?

Ako je plan bio destabilizirati region, kako tvrde pojedini međunarodni zvaničnici, čini se da im to nije pošlo za rukom. Uostalom, pitanje je šta je uopće ostalo stabilno s ovakvim političarima i međunarodnim izaslanicima. Bez obzira na neuspjeh, mali rat na Kosovu šalje snažnu opomenu svim političarima, a posebno sigurnosnim agencijama i međunarodnim snagama u regionu. Uz nadu da je Balkan, ubijan, ranjavan, prognan, osiromašen ratovima, ipak naučio lekcije iz prošlosti, pa je sukob u nedjelju ostao izoliran unutar malog kosovskog sela.

Drugo pitanje bez racionalnog objašnjenja je šta je ustvari bio motiv vlastima Srbije i RS da, nakon ovakvog kriminalnog čina, kukavičkog ubistva iz zasjede, proglase dan žalosti? Kakvu poruku sa zastavama na pola koplja za članove paravojne formacije, čiji postupak osuđuje cijeli svijet, oni šalju domaćoj, ali i međunarodnoj javnosti? Je li to ohrabrenje svima koji na ovakav način i ubuduće budu rješavali sporna pitanja i znak podrške oružju i ratu umjesto miru i dijalogu!?