Galerija Aluminij ovogodišnju sezonu otvara intrigantnim bezimenim postavom hrvatske akademske slikarice Antonije Čačić koja je, s pravom, sve češćim predmetom zanimanja stasalih likovnih kritičara.
Izložbeni postav činit će šesnaest djela većih i srednjih formata, rađenih u tehnici akrila na platnu, za koje hrvatski historičar umjetnosti Nikola Albaneže zapisuje kako je u svojoj profinjenosti otvoren pozornosti promatrača. U prigodnomu kataloškom osvrtu imena Dah vizualnih mantri, Albaneže raščlanjuje kako slikarica kroz djelo projicira vlastitu energiju, ispituje mogućnosti odabranoga postupka i izlaže dobivene rezultate.
- Naizgled, ploha je vraćena samoj sebi, dvjema dimenzijama, pa ipak naše oko biva uvučeno u igru dubine planova i njihove među-slojevitosti. Tankoćutnost kojom Antonia provodi rečeno obilježava i izdvaja njezin rad. Za razliku od umjetnika koji žele naglasiti materijalnost (odnosno, kako se običava reći, materičnost) svojega medija, te apliciraju debele pastozne namaze, Antonia nadasve suptilno radi suprotno; ona finim, poput velova prozirnim premazima (s obzirom na tehniku kojom koristi papirnate ubruse, tačnije bi bilo govoriti o nanosima ili otiskivanjima), lazurama gradi površinu ispod čije transparentnosti naziremo dublje slojeve, njihovu nedostižnost i neuhvatljivost. Disanje je domena ovoga slikarstva, oblici na platnima samo su zastali u nekomu trenutku, u odabranomu isječku iz kontinuiranoga skupljanja i širenja, plavičastih (hladnih) i crvenih (toplih) kromatika, uz poneke ljubičaste i zelene predjele koja se uklanjaju svakoj opipljivosti kao pregrubome činu za ove vizualne mantre – promišlja Albaneže.