Kada vam velika Mira Furlan odgovara na pitanja za intervju u pauzi između avionskih letova, u trenucima kada u Bonu čeka vezu za Los Anđeles, koji je više od 25 godina njen dom, onda je to zaista posebna priča.
Razgovarati s jednom od najvećih glumačkih zvijezda bivše Jugoslavije uvijek je istinsko zadovoljstvo. Kada je 1991. napustila Jugoslaviju, Furlan je imala 36 godina, skoro isto toliko filmskih uloga, dvije Zlatne arene, a njena Ankica Vidmar bila je jedan od glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom putu”.
Kultni status
Za kratko vrijeme ova Zagrepčanka postala je velika glumačka zvijezda i njeni najbolji dani su, tih godina, tek trebali doći. Ali, nisu. Život ju je odveo ili, bolje reci, otjerao u Ameriku. Danas živi u Los Anđelesu sa suprugom i sinom, izgradila je i tamo zavidnu karijeru i jedan je od predavača na Filmskoj akademiji u Njujorku.
U Americi je, priznala je Furlan jednom prilikom, postala pasionirani čitalac, jer se samo na taj način uspjela skloniti od svega onoga što joj je život preko bare donio, a za koji, očito, nije bila spremna ili, bolje reći, kojim nije bila previše oduševljena.
A sjećanja na bivšu Jugoslaviju nisu zaboravljena, niti joj svi oni koji su je voljeli gledati to dozvoljavaju. Svako malo neko je podsjeti na ono što je bila, pa i mi u ovom intervjuu.
- Ne sudjelujem više u tome. Moji prijatelji su se ili odselili ili su se potpuno povukli iz takozvanog javnog života. “Došli divlji, istjerali pitome”, tako je govorila moja baka - poručila je u jednom trenutku našeg razgovora velika glumica.
Za 63-godišnju Furlan prošlost jeste jednim dijelom zaboravljena, mladost se, rekla je, ne može vratiti, ali je dobro s vremena na vrijeme prisjetiti se svega. Filmovi i predstave u kojima je igrala dio su njenog životnog i radnog iskustva, a nakon što se 2002. prvi put nakon duge pauze pojavila u "Medeji" na Brijunima, Furlan se polako vratila i filmu ulogama u "Ostavljenima", "Cirkusu Kolumbija", "Turneji", "Sa mamom"... Desile su se u Hrvatskoj i neke druge predstave. Prije devet godina objavila je i knjigu "Totalna rasprodaja", a evo kako danas ova glumica razmišlja i šta su joj životni prioriteti.
Za početak, šta Vas je dovelo na sedmicu dana u Njemačku?
- U Bonu sam bila gost na najvećoj evropskoj SF konvenciji. Zapanjujuće je koliko još interesa ima za seriju "Babylon 5", koju sam snimila prije mnogo godina i koja je u međuvremenu dobila kultni status. Bila je to prva serija koja je imala petogodišnju priču, kao što je to sada uobičajeno, primjer je "Game of Thrones". U to vrijeme naučna fantastika (science fiction) bila je marginalni žanr, za razliku od ovog vremena kada je dio mainstreama, npr. "Avatar". Konvencije su paralelni svijet o kojemu nisam znala baš ništa kad sam došla u Ameriku. To su mjesta gdje fanovi imaju prilike sresti glumce i pisce uživo. Povremeno su ti susreti vrlo dirljivi, ljudi se identificiraju s likovima, prepoznaju se u njima, uče od njih. "Babylon 5" bila je serija koja je promovirala progresivne, liberalne vrijednosti, pa je u ovom času gdje konzervativna, nacionalistička desnica zauzima vodeće pozicije u cijelom svijetu, opet dobila na značaju.
Njemačka je blizu BiH, na avion i u Sarajevu ste.
- Iako bih sad iz Bona rado skoknula u Sarajevo, da kod Hadžibajrića pojedem begovu čorbu, divni ljudi, divne žene koje tamo rade, moram natrag u Los Anđeles zbog posla na Akademiji, gdje ovaj semestar predajem predmet zvan Art, Culture & Society. Osjećam kao svoju dužnost da američkim i internacionalnim studentima prenesem to što sam naučila kroz svoje životno i profesionalno iskustvo u zemlji koja je popucala po šavovima zbog agresivnog promoviranja nacionalističkih i konzervativnih vrijednosti koje se sad promoviraju po cijelom svijetu, od Evrope, preko Brazila, pa sve do Amerike.
Unutrašnji mir
Devedesetih ste izgubili dom, identitet, krenuli iz početka. Šta biste voljeli da Vam budućnost donese?
- Dajem prednost unutrašnjem miru i vlastitoj neovisnosti o vanjskim okolnostima nad kojima ionako nemamo kontrolu. To su ciljevi koje sebi postavljam u ovoj fazi svog života.
I pisanje je za Vas svojevrsna terapija. Možemo li nešto najaviti kada je riječ o knjigama?
- Mnogo sam toga u međuvremenu pisala i napisala, ali, nažalost, osjećam duboku averziju i nelagodnost prema ideji da svoje priče pustim u svijet, ovakav kakav je danas. Neko je rekao negdje da je svako pisanje izraz optimizma, jer pisac, u trenutku objavljivanja knjige, pokazuje da je spreman podijeliti svoje iskustvo s drugim ljudima, u nadi da će im tako pomoći i nešto ih naučiti. Pitam se kako danas imati ikakav optimizam kad ljudi uporno biraju najgore, kad svjesno srljaju u propast, i političku i ekološku i ekonomsku. Živimo u vremenu mržnje i gluposti. Teško je s takvim vremenom komunicirati. Količina mržnje i bijesa oko nas je zastrašujuća. Čemu i zašto se uključiti u to ludilo? S druge strane, znam dobro da ako svi zašutimo i povučemo se, onda Oni pobjeđuju. To se desilo u bivšoj Jugoslaviji. Sad se dešava svuda. Znam da se treba i dalje boriti. Ali, čovjek se s vremenom zamori od sve te buke i bijesa, da citiram Šekspira (Shakespeare) i Foknera (Faulkner).
Kazna za neposlušnost
Negdje sam pročitala za Vas da ste glumica blage naravi.
- Blage naravi? Simpatično mi je to čuti. Sigurna sam da se mnogi ne bi složili s tom procjenom. Ljudi kao ja, osobito žene kao ja, nisu popularni, tj. popularne u ovom našem patrijarhalnom svijetu. “Šuti i smiješi se”, savjet je takvim ženama. Taj mi savjet nikad nije legao. Kazna za neposlušnost je u mom slučaju bio izgon. To je, u kontekstu rata i ratne politike prema ženama, bila vrlo blaga kazna. Svjesna sam toga.
Neka organiziraju srednjevjekovne turnire...
Kako danas reagirate na sami spomen riječi rat? Neki je i danas olako izgovaraju i rat zagovaraju.
- Rat? Opet? Ne mogu vjerovati. Zapanjujuće je to. Ko se i s kojim pravom usuđuje da, nakon svih užasa koji su se dogodili na tim izmučenim prostorima, opet zagovara rat? Za takve imam samo duboki, najdublji prezir. Neka organiziraju srednjevjekovne turnire u kojima će jedni druge pobiti. A nas neka ostave na miru da živimo svoje živote.