Mensur Hoti pali cigaretu na cigaretu. U jednom prištinskom kafiću direktor Sektora za javnu sigurnost na Kosovu govori o tajnoj operaciji obavljenoj u noći sa 19. na 20. april. 

Bio je na dužnosti kada je pod okriljem mraka u Prištini sletio avion u kojem je bilo 110 kosovskih državljana iz propalog terorističkog kalifata Islamske države (ISIL). Oni su prije toga bili zarobljenici u kurdskim logorima na sjeveru Sirije. Ni članovi njihovih porodica nisu znali ništa o njihovom povratku.

Otpivši gutljaj kafe, Hoti se prisjetio da danima nije spavao, jer je morao sa svim stranama koje su učestvovale u operaciji koordinirati povratak tih ljudi. Njegova zemlja nema službene odnose s Kurdima iz pobunjeničkog saveza Demokratskih sirijskih snaga (SDF) koje kontroliraju veliko područje na sjeveru Sirije.

Akciju s povratnicima na Kosovo su omogućile Sjedinjene Američke Države. Amerikanci su u savezu s Kurdima i imaju stacionirane vojnike na sjeveru Sirije.

Aerodromu u Prištini nije se moglo prići dok su se 32 žene, 74 djece i četvorica muškaraca iskrcavali iz aviona i smještali u autobuse sa zatamnjenim staklima. Muškarci su prebačeni u zatvor u Podujevu, žene i djeca su prevezeni u Vranidol na medicinske i psihičke preglede.

- Bili su u vrlo lošem stanju, ne samo medicinski - priča Hoti i dodaje da se vidjelo da su došljaci izgledali izgladnjelo i zapušteno.

Hoti, snažan čovjek četrdesetih godina s kratko ošišanom kosom, ne gaji iluzije i vrlo dobro zna da najteži dio posla s povratnicima iz ISIL-a tek predstoji.

- Pomislite samo na ideologiju u njihovim glavama. Rad sa svim tim ljudima bit će vrlo zahtjevan - kazao je Hoti.

To je bilo jasno pri susretu s Vlorom. Kao i ostali povratnici, ona je sada već gotovo pola godine ponovo kod kuće. Vlora nije njeno pravo ime. Njega niko ne smije doznati. Poput drugih povratnika ona je pod nadzorom i nalazi se u kućnom pritvoru na imanju svojih roditelja u jednom malom kosovskom selu. Sjedi u hladu bukve. Kokoši kvocaju, jedna mačka se šulja okolo, suncokreti se povijaju na vjetru. Scena djeluje idilično. Ali, razbijeni prozori na kući njenih roditelja ukazuju na siromaštvo.

Druge žene u porodici nose široke, šarene suknje. S Vlorom je drukčije. Od nje se vidi samo onoliko koliko to dozvoljava mali otvor za oči. Vitka 22-godišnja djevojka je pod burkom od glave do pete. Za vrijeme razgovora neprestano stišće svoje ruke.

Pet godina je živjela u terorističkom kalifatu takozvane Islamske države. Ne otkriva se ni u kući. Religija još ima važnu ulogu u njenom životu, kaže, dok njeno dvogodišnje dijete u prevelikim cipelama tapka po dvorištu. Porodica je zamolila DW da ne otkriva spol djeteta kako neko ne bi došao na ideju o kome se radi.

To dijete nikad neće upoznati svog oca.

- Bila sam u blizini kada je poginuo. Prije toga smo nakratko bili zajedno; izašao je iz kuće i pogodila ga je raketa - kaže Vlora.

Bio je to drugi od trojice boraca ISIL-a s kojima je Vlora bila vjenčana. Za terorističku paravojsku je poginuo i Kosovar s kojim je sa 17 godina otišla na područje ISIL-a. Tada je slagala ocu da ide na odmor u Tursku. Njen treći suprug još je živ i kurdske vlasti ga drže zatočenog u jednom logoru na sjeveru Sirije.

Valbona Tafilaj poznaje Vloru i druge povratnice. Ona s timom od 20 psihologa i psihijatara prati povratnice i djecu na njihovom putu integracije u kosovsko društvo. Ova živahna psihologinja kaže da su svi oni prilikom dolaska bili traumatizirani.

 - Dolaze s ratnog područja. Doživjeli su užasne zločine i žestoka bombardiranja - kazala je Valbona.

Valbona Tafilaj smatra da je njena glavna zadaća osvojiti povjerenje povratnika. Ona ponosno prenosi da su sva djeca starija od šest godina od rujna – u školama. U sklopu priprema za školsku svakodnevicu bila su na izletima, u zabavnim parkovima i sportskim halama kako bi se utvrdilo koliko su spremna za novi život.

S obzirom na to da su majke u kućnom pritvoru, i djeci je ograničeno kretanje. Valbona Tafilaj ne želi odgovoriti na pitanje smatra li da je neka od 32 povratnice iz ISIL-a još opasna. To, kako kaže, potpada pod ljekarsku obavezu čuvanja informacija o bolesti nekog pacijenta.

Postoji li rizik za sigurnost? I ako postoji, koliki je? O tome intenzivno razmišlja i Fatos Makoli. Ovaj bradati muškarac je najviši funkcionar Kosova za antiterorističku borbu. Mala balkanska zemlja nema ni dva miliona stanovnika – ali, gledano u odnosu na broj stanovnika, ni iz jedne evropske zemlje nije više ljudi otišlo u ISIL. Procjenjuje se da ih je bilo više od 400.

Za usporedbu, Njemačka ima 82 miliona stanovnika, a iz te zemlje je u redove džihadista ISIL otišlo oko 1.050 osoba.

Njemačka, Engleska ili Francuska svim se snagama opiru povratku svojih državljana s bivših područja ISIL-a u Siriji i Iraku. Iznimka su ponekad djeca.

Makoli kaže da Kosovo ima iskustva sa suđenjima islamističkim ekstremistima. Od 2014. godine naovamo uhapšeno je više od 150 pristalica ISIL-a. Više od 80 njih je dobilo djelimično dugogodišnje zatvorske kazne.

Više od 95 posto Kosovara su sunitski muslimani. Oni tradicionalno slijede liberalni islam; mnogi žive sekularno. No, poslije rata na Kosovu 1999. povećao se utjecaj konzervativnih struja. Makoli smatra da su za to odgovorne prije svega Saudijska Arabija i druge zemlje Perzijskog zaljeva. Postojala je jasna namjera „da se oživi islam na Kosovu" i da se on politizira obukom imama. Arapske organizacije za pomoć posebno su se angažirano bacile na rad s djecom, naglašava ovaj borac protiv terora.

Sredinom dvijehiljaditih godina efekti vehabijske i selefističke ideologije su postali vidljivi.

- Odjednom su se javili problemi u porodicama. Djeca više nisu htjela razgovarati sa ženama ili su odbijala učestvovati na porodičnim slavljima. Optuživala su svoje roditelje da nisu pravi muslimani - dodao je Hoti.

Velika nezaposlenost, nedostatak perspektiva za budućnost među mladima i sveprisutna korupcija učinili su ostalo: Kosovo je postalo žarište radikalizacije.

Mensur Hoti, direktor Sektora za javnu sigurnost koji pali cigaretu na cigaretu, priznaje da nisu svi Kosovari oduševljeni akcijom prijema povratnika.

- Ali, to je bio jedini put da se suočimo s problemom. Ti ljudi su naši građani. Naš ustav propisuje nam da se brinemo o svojim ljudima bez obzira na to gdje se nalaze - zaključio je Hoti.