Američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike Pompeo) danas je boravio u posjeti Hrvatskoj gdje se u Dubrovniku sastao s premijerom Andrejom Plenković. Ipak, prva velika posjeta nekog državnika iz SAD-a Hrvatskoj zabilježena je 1970. godine, kada je tadašnji američki predsjednik Ričard Nikson (Richar Nikson) posjetio Zagreb.
Nikson je bio prvi američki predsjednik koji je posjetio neku socijalističku državu. No, to nije bila Jugoslavija nego Rumunija. Tadašnjem jugoslovenskom ambasadoru u Vašingtonu Bogdanu Crnobrnji, hrvatskom partizanu i diplomatu srpskog porijekla, Helmut Sonenfeld (Sonnenfeldt) prenio je kako američka strana razmišlja da Ričard Nikson učini dužu posjetu Titu. Potom su se Josip Broz i državni sekreta SAD-a Vilijam Rodžers (William Rogers) susreli u Etiopiji početkom 1970.
Analitičari u Vašingtonu smatrali su da bi prodor Amerike prema istoku Evrope mogao biti “posjet predsjednika”. Kao i obično, SAD-u je Moskva bila na umu kada su dolazili i u Bukurešt i u Beograd. Od unutrašnje politike, SAD je prvenstveno zanimalo da Jugoslavija ne otkliže prema istočnom bloku. Ono po čemu je planirani put u Jugoslaviju bilo drukčiji bio je posjet Zagrebu i Kumrovcu, i to baš u trenutku kada je Hrvatsko proljeće, nakon 10. sjednice CK SKH početkom 1970. i pobjede linije Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, dobijalo na zamahu.
Dvadeset i šesog septembra 1970. američki predsjednik Nikson krenuo je na devetodnevnu turneju Evropom. Osim u Italiju i Veliku Britaniiju, posjeta je uključivala i Titovu Jugoslaviju i Frankovu Španiju.
Tada je došla vijest da je od srčanog udara u Kairu umro Naser, Titov tada najvažniji vanjskopolitički svaeznik. Postojala je mogućnost da Tito promijeni planove, otputuje u Egipat na sahranu i ostavi Niksona bez susreta koji je trebao biti jedan od vrhunaca čitavog puta.
“Koliko čujem, Tito ne voli sahrane”, prenio je Niksonu tada Henri Kisindžer (Henry Kissinger), savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji ga je pratio.
I bio je u pravu.
“Još uvijek je ponešto zagonetno da Tito nije izabrao otići na sahranu svoga dugogodišnjeg ličnog prijatelja i saveznika”, napisao je 30. septembra 1970. Henri Kisindžer, ali cilj je bio postignut, Tito je bio spreman da primi Niksona. Umjesto njega, u Kairo je odletio Edvard Kardelj.
Milioni Egipćana su oplakivali su svog prijatelja, ali Tito je jasno pokazao da su mu odnosi s SAD-om bili važniji od nesvrstanih.
Niksona je u Beogradu dočekao državni vrh, a on se adekvatno odužio. Položio je vijenac na Avali, mahao ljudima na beogradskim ulicama, otišao na razgovore u Beli dvor, a u Skupštini Srbije Draži Markoviću poručio je da “želi izraziti poštovanje predsjedniku Srbije, najveće republike”. U Zagreb je došao idućeg dana, 1. oktobra 1970.
Put u Zagreb i odluka da se otiđe u Kumrovec bila je posebna, jer takvih izleta američki predsjednici na službenim turnejama nisu imali puno. Tito je odlučio Niksona pratiti, a do rodnog mu sela zbog kiše nisu išli helikopterima, nego automobilima..
Protiv MASPOK-a ili Hrvatskog proljeća, pokreta za veća prava i ovlasti Hrvatske u okviru Jugoslavije, Titu još uvije nije javno istupao, novi hrvatski politički vrh bio je sastavljen od mladih, obrazovanih i pametnih političara koji su bili spremni na promjene unutar Federacije. Svijet se mijenjao, Jugoslavija je trebala preustroj, približavanje Zapadu, što je naslućivao i Niksonov dolazak. Dolazak u posjet drugom najvećem gradu bio je znak da SAD podržava i Federaciju, ali se osjećalo da je time iskazana i posebna pažnja Hrvatskoj i njenim zahtjevima. Za historijski susret svi su se dobro pripremili.
U Zagreb je 1. 10. 1970. najprije doletio Tito. Dočekali su ga s dvije himne, tako da je jugoslavenski maršal najprije kratko zakoračio, a onda se zaustavio na “Lijepu našu”. Pola sata kasnije, u 13.30, Air Force 1 prvi je put sletio na Pleso. Odmah po slijetanju protokol je malo narušen. Dvoje učenika poklonilo je cvijeće predsjedniku Niksonu i njegovoj supruzi Pat. Nikson, puštajući oficira počasne jedinice JNA da kratko pričeka, svakom od pionira podijelio je olovke sa svojim ugraviranim imenom.
Nekoliko je protokolarnih događaja vezano uz ovaj posjet dobilo mitsko značenje. Najčešće je to zbog završnih riječi Niksonove zdravice u Dvorima, kako su se tada nazivali Banski dvori. Službeni domaćin skupa i putovanja bio je Jakov Blažević, predsjednik Sabora, ali je na Titovo traženje, pisala je Savka Dabčević Kučar, i partijski vrh Republike uvršten u protokol. Tamo je Nikson govor na engleskom završio riječima kako će “Jugoslavija uvijek živjeti” i kako će “Hrvatska uvijek živjeti”. A onda je na hrvatskom i prisnažio: “Živjela Jugoslavija. Živjela” - to pak nije mogao izgovoriti, pa je rekao “Croatia”, na engleskom. Kako to prigodno biva, jugoslavenski su dijelovi u Zagrebu posve zaboravljeni, Croatia je brzo prevedena u Hrvatska, pa je u ušima ostao zamišljeni uzvik Niksona, od toga trenutka kroatofila, “Živjela Hrvatska”. Ova Niksonova rečenica posebno je bila citirana narednih decenija od strane hrvatskih patriotskih krugova, naročito tokom borbe za nezavisnost Hrvatske početkom devedesetih, koji su time nastojali pokazati kako je Nikson na taj način navodno dao direktnu podršku pokretu Hrvatskog proljeća i Miki Tripalu i Savki Dapčević Kučar. Ipak, ovakve tvrdnje vjerovatno su nategnute i prije će biti da se radilo o jednostavnom iskazivanju poštovanja Jugoslaviji kao državi i Hrvatskoj kao njenoj republici i, u konkretnom slučaju, Niskonovom domaćinu.
Sam Tripalo u svojim je sjećanjima puno ciničnije naveo kako se Zagrebom pričao vic da je iz Dvora nakon govora istrčao milicioner i viknuo da se Nikson upravo izjasnio u prilog 10. sjednice CK SKH, na kojoj je smijenjen Miloš Žanko. Godinu dana kasnije Tito je bio Niksonov gost u Bijeloj kući. Na travnjaku, uz brojne uzvanike, održana je vojna koreografija i govori, a prije nego što je sve završeno Nikson je ponovo uzviknuo: “Živjela Jugoslavija”. Tito se trgnuo, nagnuo nad mikrofon i uzvratio: “Živjela Amerika”. Bila je to uobičajena komunikacija dvojice državnika koji su kliknuli, koji su svaki za sebe znali zašto im trebaju dobri odnosi.
