Muamer Zukorlić - nekada glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, danas potpredsjednik Narodne Skupštine i lider Stranke pravde i pomirenja u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govori o situaciji u Jerusalemu, islamu, strahovima, porodici.

Često u vrijeme vjerskih praznika čujemo - čestitamo onima koji danas slave... Moramo li to uvijek da naglasimo - "onima koji danas slave", da se drugi koji ne slave ne bi uvrijedili? I ima li razloga da se uvrijede?

- Nikada ne koristim tu formulaciju - onima koji slave. Kada čestitam Bajram onda kažem - čestitam pripadnicima islama ili svim muslimanima. S druge strane, sam pojam slavljenja nije vezan za svaku prigodu. Neki vjerski datumi se ne slave nego se duhovno obilježavaju na drugačiji način. Zato taj pojam slaveljenja nekada može biti sporan, i nema potrebe da se ubacuje.

Kada čestitamo praznik mi iskazujemo vrstu poštovanja, ali koliko je ona samo dekltarativna, koliko nam nedostaje suštinsko poštovanje među nama?

- To je samo jedan od ceremonijalnih oblika međusobnog poštovanja. Ako to svedemo samo na praznike, znamenitosti i čestitke onda se bojim da nismo postigli poštovanje. Poštovanje je ono što se prije svega dokazuje i potvrđuje u svakodnevnoj komunikaciji, dobročinstvu, razumijevanju.

Poseban tematski pristup

Da li je primjer za nepoštovanje razlika sve ono što se u posljednje vrijeme dešava u Jerusalemu?

- Ovo o čemu sada razgovaramo, o različitosti, ima implikacija i na primjer koji ste naveli, ali primjer Palestinskog konflikta je jako historijski, duhovno a posebno politički kompleksan. Njegova analiza bi zahtijevala jedan poseban tematski pristup. Kada je u pitanju različitost kao izvor konflikta ili dinamike napredovanja, samo je pitanje pristupa. Suština je u tome da ljudi koji nisu sigurni u sopstvene osobenosti svoj identitet pokušavaju da brane tako što negiraju onog drugog. I tu smo izabrali put konflikta i sukoba. Nesigurnost je ključ, a ona može biti izazvana na razne načine. Jedan od njih je da su mnogi ljudi u sopstvenom identitetu, tu mislim na kolektivni identitet, površni i licemjerni. Ta praznina njima zapravo izaziva potrebu da nekako potvrde taj identitet a najjednostavniji put, iako neispravan, je negacija drugoga.

Da li je onda baš Jerusalem, između ostalog, simbol negacije gdje je stalno u fokusu tema da se vidi ko je došao prvi, čije je svetije, ko ima više prava?

- To su pojmovi kada čovjeka doživite samo kao biološko biće i kada mu priznate samo životinjske osobine. Tada se pribegava nedostojnim argumentima. Ko je bio prvi? Svi smo od jednog čovjeka i jedne žene, nema gradacije po vrsti. Gradacija je dozvoljena samo po kvalitetu. To što neko pripada jednom etnosu ili rasi je nešto na osnovu čega se ne može tražiti gradacija, ni nagrada ni kazna. Čovjek ne može biti ni nagrađivan ni kažnjen za nešto što nije pitan. Tu srljamo u bijedu historicizma, materijalizma i animalizacije čovjeka.

Ali čovjek je kvarljiva roba...

- To jeste ali treba onda da vidimo da li ćemo to što mu se dešava podržati ili osuditi. Tu je pitanje našeg stava. Pitanje osude ili podrške je važno pitanje preko koga se prelazi vrlo površno. Ljudi misle da kada se ja izjašnjavam o zlu i zločinu, bilo čijem, da ja govorim o nečemu što pripada nekome drugome. Moje izjašnjavanje o zlu i zločinu, bilo kojem na svijetu, je moje izjašnjavanje o fenomenu zla i moje izjašnjavanje o zlu u meni. Kada bi to ljudi razumijeli, sa mnogo više odgovornosti bi se ophodili prema ovim pitanjima.

Kako ste Vi lično doživjeli sve ovo što se dešava u Jerusalemu?

- Kada vidite da neko ubija žene, djecu, civile, ne možete biti na strani onih koji to rade. Kada se sukobe dvije vojske tu komotnije možete izabrati stranu jer to nije parekselans moralno pitanje. Ubijanja staraca, djece i žena je parekselans etičko pitanje. Tu ne mogu da imam stranu. Uvijek ću biti protvi onih koji ubijaju žene i decu. To je jedan aspekt. Drugi aspekt je da je Jerusalem pokazatelj nemoći dominirajućih struktura koje su sada na tom prostoru da prihvate činjenicu da Jerusalem nije obično teritorijalno i lokalno pitanje. On, također, ne može biti obično političko pitanje. Jerusalem nije samo muslimanski, jevrejski ili hrišćanski. On je i muslimanski i jevrejski i hrišćanski. Ne postoji ni mala šansa da se pravično ophodimo prema ovom pitanju ako ne uvažavamo ovu činjenicu. Svaki pokušaj ulaska u ovo pitanje bez ovih aksioma dovodi do toga da se ponašamo kao moralni idioti. Jedini pravičan odnos prema Jerusalemu je da ljudska civilizacija smogne snage da se taj grad proglasi duhovnom metropolom svijeta. Da on bude metropola tri monoteističke religije i da bude neka vrsta duhovnog distrikta koji bi zapravo bio otvoreni grad svijeta, i da ujedno bude zaštićen od ovih teritorijalnih politika.

Da li je on za vas slobodan grad?

- Naravno da nije. Kako da bude slobodan grad ako ginu djeca od bombi i ako gori jedna od najznamenitijih džamija u ljudskoj historiji.

Za one koji ne znaju, sve je počelo incidentom u džamiji Al Aksi, jednom od najsvetijih mjesta za sve muslimane.

- Kroz ljudsku historiju razne tiranije i nasilne vlasti su se ustezale da svoju brutalnost iskažu prema vjerskim hramovima. Vjerski hram je zadnja nit tolerancije ljudskosti jedne vlasti.

Vratimo se na domaći teren. Prošlo je 14 godina od raskola u islamskoj zajednici u Srbiji. Kako sada gledate na to?

- Kada je u pitanju ugrožavanje jedinstva islamske zajednice u Srbiji naravno da je ružno to što se desilo 2007. godine. Muslimani jesu imali težak 20. vijek ali se i pored svega nije dogodilo nasilno upadanje u džamije i otimanje džamija. Tada je 2007. pređena ta crta. Tu politiku je vodio Koštunica a nastavio Tadić. To najviše boli. Da se to nije desilo ni ovog drugog ne bi bilo. Svaki sistem, pa tako i vjerski, nekada naiđe na krizu.

Kad smo kod džamija - kada ste posljednji put bili ovde u beogradskoj Bajrakli džamiji?

- Nisam bio od 2007.

Zašto to nije Vaša džamija?

- Zato što nam je oteta.

Neko Vam brani da uđete u nju?

- Ne. Ovde se radi o tome da su postavljeni ilegalni imami. Ti ljudi nisu ovlašteni da vode vjerske obrede u tim džamijama. Imamo zvaničnu fetvu koja je izdata 2007. godine da za takvim imamima molitve nisu ispravne. I to je glavni problem.

Većina ne razumije ili nema prilike da sazna

Da razjasnimo - da li vjernici mogu da se mole u Bajrakli džamiji ili ne?

- Pojedinačne molitve da. Svako može da uđe i da se pomoli Bogu. Ali za organizovane molitve koje predvodi imam, da pojednostavim, on nema licencu. Tako vam je i u SPC. Onaj ko je raščinjen ne može da drži službu. Može on to na divlje da radi, ali to nije priznato i ispravno.

Kada govorimo i islamu, on se ovde godinama tumači kroz iste reči - "džihad", "500 godina pod Turcima". Šta nam to govori?

- Većina ne razumije ili nema prilike da sazna. Zašto kažem da je 20. vijek težak za muslimane - zati što nismo dobili šansu da se predstavimo onakvim kakvim jesmo. Imali smo permanentno neke krivice zbog kojih smo morali da se pravdamo. Vi i danas imate kod nekih ljudi stav da je musliman jednako Turčin, Turčin jednako osmanlija, osmanlija jednako okupator, nabijanje na kolac, Danak u krvi. Imate stereotipe koji se nameću kao osnov za dehumanizaciju jednog naroda. U savremeno vrijeme imate primjer tereta terorizma. Tu se pojmovi koji se ne razumiju, poput džihada, koriste da bi se raspalila mržnja i strah. Jedan od mojih motiva ulaska u politiku i dolaska u Beograd je da pomognem da barem jedan dio tih predrasuda ispravimo, da omogućimo upoznavanje iz prve ruke. I u tome imam uspjeha i zbog toga ustrajavam.

Pitanje islama je krivo predstavljeno na osnovu predrasuda. Islam je kroz razne oblike edukacije predstavljen kao asilna religija, što nije tačno. Islam je religija mira. To leži i njegovom imenu jer islam dolazi od riječi selam što znači mir. S druge strane islam kao jedna duhovnosvjetovna religija je imao odgovore na rat, na napad i agresiju, ali daleko od toga da u samoj ideji islama imamo agresivnost, zločin i nasilje. U jednom trenutku sam počeo i da pišem knjigu o historiji nasilja jer mi je bilo muka da se kao musliman svako jutro izvinjavam što je neka budala i fanatik aktivirao bombu i ubio neke ljude. Mi smo kao islamska zajednica ponavljali kao papagaji i osuđivali ta nasilja. U jednom trenutku sam rekao da više neću da oduđujem tako nešto jer to je nešto čemu ne pripadam i što me se ne tiče.

Kako prema Vašem mišljenju možemo da se odnosimo prema izjavama profesora Fakulteta političkih nauka dr Miroljuba Jevtića koji govori da musliman ne može biti lojalan građanin nemuslimanske državi u kojoj živi. On čak daje i primjer gradonačelnika Londona.

- Ta priča o tome da musliman ne može biti lojalan građanin državi koja je nemuslimanska je nevjerovatna podmetačina, targetiranje samih muslimana i stavljanje mete na čelo. Vi proglašavate svakog muslimana u toj državi kao potencijalnu opasnost za tu državu. Logično je onda da ta država krene u kontrolu, slabljenje ili eliminaciju tih navodnih opasnosti. Ko malo prati te ljude poput Miroljuba Jevtića i Srđe Trifkovića jasno će zaključiti da su ti oni pokušali da raspaljivanjem mržnje prema islamu naprave karijere, a tu nema ni etike ni znanja. Oni ne znaju ništa o islamu, to je jeftino populističko nabadanje kojim se pravi konfliktni potencijal tamo gde ga nema. Ljudi treba da znaju da se savremena država bazira na principu društvenog ugovora. Po tom osnovu sam ja u Narodnoj Skupštini, po tom osnovu sam ja kao musliman saveznik većinske vlasti u ovoj Skupštini. Istina, meni jeste izrečena presuda kod ISIL-a da me treba ubiti zato što sam pristao da budem partner i član u nemuslimanskom, kako oni kažu, nevjerničkom parlamentu. U centru ISIL-a je objavljen spot koji poziva na moju likvidaciju kao svijetu dužnost svakog njihovog pristalice. To se desilo prije šest godina. Ne može vam to biti prijatno ali nekako naučite da živite sa tim.

Pojasnite nam to oko lojalnosti muslimana u nemuslimanskim zemljama.

- Musliman u islamskoj državi automatski daje lojalnost samim tim što je musliman, a nemuslimanskoj državi daje lojalnost po osnovu društvenog ugovora. Ti si država koja mi garantuje bezbjednost i sigurnost, daje mi moja prava a ja na osnovu tih ostvarenih prava imam obavezu lojalnosti. Nema prava bez obaveza. Mislim da ti ljudi koje smo pominjali čine uslugu trećoj strani koja je sada dominantna na Zapadu i koja želi da spriječi bilo kakav savez muslimana i hrišćana. Jedina šansa da ljudska civilizacija pokuša da spase one prave porodične i duhovne vrijednosti jeste da se zakopaju sjekire između muslimana i hrišćana i da mi budemo jedna strana.

Profesor Jevtić dalje tvrdi da je najveća moguća uvreda za hrišćane to što islam ne priznaje Isusa kao sina Božijeg.

- Mi ga priznajemo kao Božijeg vjerovesnika, baš kao što priznajemo ključnog nosioca naše vjere a to je Muhamed kao poslednji vjerovesnik. Razlika u teološkom shvatanju ne može biti uvreda. Naprotiv, mi barem priznajemo kao Božijeg vjerovesnika, hrišćani ne priznaju Muhameda nikako, ali to ne vidimo kao uvredu nego razliku u teološkom shvatanju. Zašto bi se mrzili? Zašto bi se svađali?

Razlika između kukavice i hrabrog čovjeka

Kada se pogleda unazad - sve ono što ste radili, govorili, koje ste teme tokom više od dve decenije pokrenuli, ne mogu a da Vas ne pitam da li ste nekada strahovali za svoj život?

- Razlika između kukavice i hrabrog čovjeka nije u tome da jedan ima a drugi nema strah, već u tome da je jedan odlučio da pred njim klekne a drugi da se izbori sa njim. A obojicu je strah. Odlučio sam da ne predam strahu i našao jednu uspješnu formulu kako da to učinim - pronašao sam veći strah. Kada pronađete veći strah, onaj manji nestaje. Kao djeca smo se grubo šalili pa govorili - ako te boli prst, udariš se u glavu i prst više ne boli. Ja sam pronašao za mene jedan jedini legitimni strah a to je strah od Boga.

Često je moj život bio ugrožen. Imao sam i prijetnje i neposredne pokušaje likvidacije. Jednom mi je čak i amabasador jedne muslimanske zemlje upozorio na to. Pozvao me je i rekao da ima nešto važno da mi saopći. Bila je napeta situacija. Ušao sam u ambasadu i on mi je rekao - znaš li šta ti se može desiti.

- Znam. Najgore što može da mi se desi je da izgubim glavu.

- E to.

Onda me je ubjeđivao da to prihvatim a onda sam mu rekao:

- Vidite Vaša ekselencijo mene jako boli to što ste vi kao predstavnik jedne muslimanske zemlje, koji ste trebalo da me zaštitite, pristali da budete glasnik koji će da mi saopći ovu vijest. Ali imate jedan mali problem - ja sam drugačije vaspitan. Moj trenutak smrti određen prije mog rođenja. To sam kroz vjeru naučio. O tome odlučuje isti onaj koji je odlučio da ja dođem na ovaj svijet i zato ne može mi biti to faktor na osnovu koga ću ja promijeniti stav. Ja zapravo mogu samo da biram hoću li mojoj djeci ostaviti oca izdajnika ili oca mučenika.

- Šta si odlučio?, pitao me je.

- Odlučio sam da im ostavim oca mučenika.

Ambasador je prebljedio u tom trenutku.