Sara Bero, samohrana majka Ilde i Irme koje imaju Downov sindrom te mlađe kćerke Ine, ne zaustavlja se u svojoj želji da svijet učini boljim mjestom za svu djecu s poteškoćama u razvoju. 

Radi tri posla, predsjednica je Udruženja "Ljubav za ljubav“, prvo u Crnoj Gori koje radi s djecom i osobama s Downovim sindromom, a osim toga, daje sve od sebe da uvijek hrabro stoji uz svoje kćerke i učini ih sretnim i ispunjenim. 

Ona je za "Avaz“ pričala o nedaćama koje su je zadesile u životu, svojoj borbi, ali i velikim planovima i željama za budućnost.

Nedavno ste operirali tumor. Kako ste sada?

- Dobro sam, već uveliko radim, nemam vremena ni da budem bolesna, ali bolje sam. Koristim terapije, pa bit će, ako Bog da, dobro. Najveći problem je, zapravo, moja krvna slika koju nikako ne uspijevam da popravim, zbog niskog hemoglobina sam primala i krv. Borba je, vjerujte, ali ja ne odustajem.

Vi ste, sasvim sigurno, primjer hrabrosti i istrajnosti mnogim ženama. U jednom momentu ste tri posla radili, a sada?

- I dalje je isto (smijeh). Zatvorila sam pekaru jer je moj tata, koji mi je pomagao, imao udes, nisam više mogla sama. Sada svakodnevno radim u Udruženju, nedavno sam djecu s poteškoćama u razvoju vodila u Rim. Od države nemam pomoć, sve sama finansiram i radim na još nekim velikim projektima. Otvaramo kafić za djecu s Downovim sindromom, prvi u Crnoj Gori, to me okupiralo. Vodim marketing za tri firme, bavim se društvenim mrežama. Eto tako, borim se.

Uspijete li u svim tim obavezama pronaći pet minuta za sebe? Kako se opustite?

- Iskreno, to su neki kasni večernji sati. Jako malo spavam. Odmaram se kada uspavam djecu ili svaki drugi vikend kada idu kod svog biološkog oca. Onda uglavnom isplaniram, ukoliko mi posao dozvoljava, neko putovanje i trudim se da malo taj vikend napunim baterije i dođem sebi.

U čemu pronalazite snagu da svaki dan iznova prolazite kroz iste borbe?

- U svojim djevojčicama. Ja jednostavno moram da im obezbijedim budućnost i kad njih pogledam, one me ispune snagom. Trudim se da ispunim i svojoje i njihove želje, te da se borim za njih, jer one su djevojčice koje ne mogu same da ostvare svoje želje. Ja sam tu da ih usrećim, velika su mi motivacija i moj pokretač.

Osim Ilde i Ilme, tu je i Ina, i vas četiri ste nezaustavljive. Ranije ste pričali da Ini sestre popuštaju jer je od rođenja pokazala jak karakter, kakva je danas situacija?

- Ina je jedno jako osjetljivo dijete koje me, vjerujte, rasplače bukvalno svaki drugi dan. Kako vrijeme prolazi i ona je sve veća, mnogo brine o sestrama i ponekad mi je jako žao što je opterećena. Nerijetko na cesti kada prelazimo ulicu ona vikne da pazimo, da će ih auto udariti, rasplače se, ali ja joj kažem da se ne stresira, da je mama tu. Njoj su djeca iz našeg udruženja na prvom mjestu i mislim da sam joj taj neki teret prenijela i onda mi bude žao jer je premala, ima samo šest godina. Tako da, definitivno, ona je ta koja sada njima popušta. Žao mi je što nemam još djece, kako bi ona mogla taj teret podijeliti s još nekim.

Šta Ildu i Irmu najviše čini sretnima?

- One su trenutno u fazi da ne žele ni kod koga drugog, čak ni kod mojih roditelja. Ja poslovno mnogo putujem i sad su u fazonu da su velike, da idu s mamom i vole ta putovanja. Pohađaju srednju školu, smjer za kuhara, predobro se snalaze stvarno, i to im je novo otkriće u kojem uživaju. Ne škola, nego praksa, gdje mogu nešto konkretno spremiti.

Kako u budućnosti vidite sebe, a kako svoje kćerke? Imate li viziju, šta biste voljeli da ostvarite za njih?

- Naravno, imam viziju na kojoj svakodnevno radim. Ja sam veliki samokritičar i jako neskromna osoba. Koliko god da sam uspješna i koliko god uspješno odradim neki projekt i posao, uvijek želim mnogo više i mislim da mogu više i bolje. Uskoro izlazi i moja knjiga, imat ćemo promociju i u Sarajevu. Vidim sebe kao još uspješniju ženu koja je napravila jedan veliki lanac udruženja i nekako sve moje želje su u vezi s Ildom i Irmom, naravno i Inom, a najveća mi je da napokon dobijemo centar gdje će djeca s poteškoćama u razvoju moći da žive u slučaju da ne bude nas roditelja, jer šta će biti s našom djecom kad ne bude nas. Zamišljam Ildu i Irmu kako u tom centru rade u kuhinji, pomažu sa mnom, i to je jedan od mojih velikih ciljeva. Neke moje želje su već ostvarene, skoro sam kupila kuću i auto, što je za mene veliki uspjeh.

Imate veliki broj pratilaca na društvenim mrežama i doprli ste do mnogih ljudi. Međutim, sigurno se nađe i poneko ko uputi kritike. Kako se nosite s tim komentarima?

- Često su negativni komentari na moj fizički izgled. Prosto, ljudima smeta što ja imam nadograđenu kosu, nokte i slično. Kao da im smeta vidjeti ženu koja njeguje sebe, a ja stalno učim majke iz mog udruženja da je jako bitno da vode računa o sebi i svom fizičkom izgledu te budu sretne i zadovoljne. Ljudi misle, ako imam dvoje djece s poteškoćama u razvoju, ako sam razvedena, treba da izgledam kao bauk i da budem jadnica. Rekla sam da ja to nikada neću biti. Ja nikada neću biti jadnica koju će da žale nego ću da budem žena koju će da vole i stvarno mislim da sam uspjela u tome poslije toliko godina, jer ima veliki broj divnih ljudi koji me podržavaju i onda me ti zlobni komentari zaista ne vrijeđaju. Međutim, kad su shvatili da do mene ne dopiru tako, onda su prešli na Irmu i Ildu. Ima tu jako brutalnih komentara, nazivaju ih nakazama, govore mi „džaba što si sređena kad imaš takvu djecu“, stvarno su brutalni i za samo pročitati ih, a ne preživjeti te komentare o svojoj djeci. Ne znam, nekad odgovorim, nekad ne, iskreno, mislim da svakom od nas neko drugi sudi. Ja samo mogu da se brinem o svojim kćerkama najbolje što umijem i za mene je najveći uspjeh što su moja djeca čista, sretna, kulturna i mislim da će taj neko gore da stavi sve na svoje mjesto i da ne trebam previše da se opterećujem tim stvarima.

Osvojila nagradu

Zasluženo, ove godine bila je jedna od nagrađenih na „Business Star 2024.“ Bero se ne zaustavlja i vrijedno radi na novim projektima, tako da, bez imalo sumnje, njena budućnost će biti ispunjena velikim postignućima.

Autobiografska knjiga

'Promocija autobiografske knjige „Obilježena“ bila je planirana u decembru, međutim, na tržištu se, ipak, očekuje u januaru. Bilo je mnogo pomjeranja, iz više razloga, ali smatram da će izaći onda kada bude trebala. Kako kažem, kad Allah, dž. š., odredi. Na njoj sam radila tri godine i želim da bude onako kako sam je zamislila, a sigurno će biti drugačija od svega što su Crna Gora i Srbija dosad mogle da vide'.